Jedna obična mostarska priča
Glavne uloge: Đano, mostarski srednjoškolac, Mina, Đanina nena.
Mjesto radnje: jedan od mostarskih sokaka, bilo koji.
Vrijeme radnje: ovih godina.
Priču sam čuo u Mostaru, desila se prije godinu, dvije, a mogla se desiti i danas ili sutra. Likovi su stvarni, imena su stvarna, a ima li češćih imena u Mostaru od Đano, koje je izvedeno od imena Dženan, ili Mina koje opet potiče od imena Emina.
Đano je zamolio nenu Minu da mu napravi njegov omiljeni kolač. Dok je nena pripremala materijal, Đano je stavio slušalice na uši, pustio neku njegovu muziku i uzeo neki roman da čita. Nena primjeti da u kući nema jaja, a ni šećera nije bilo baš dovoljno. Uđe u sobu i reče:
– Đano sine, hajde trkni do prodavnice, kupi jaja i kilo šećera.
– Evo neno, sad ću, odmah – reče Đano, mahajući i dalje glavom u ritmu muzike, koja mu je dopirala iz slušalica.
Prođe neko vrijeme, Đano se ne ustaje. Vidi nena, nema ništa od Đane, nataknu papuče na noge pa na dno sokaka, u prodavnicu. Donese jaja i šećer i nastavi dalje sa kolačima. Nakon sahatak dva kolači su bili gotovi. Đano se i dalje bavio muzikom i romanom. Negdje pred ručak nena uđe u sobu i reče ponovo Đani:
– Haj sine Đano, otiđi u prodavnicu, donesi hljeb. Sad će brzo ručak.
– Odmah neno – reče Đano. Skide slušalice sa ušiju, uze pare i otrča do prodavnice.
Za minut se vrati nazad.
Nosi jaja i šećer.
– Neno evo, kupio sam – reče.
Nena pogleda u ono što je donio, pa u njega i šta će drugo nego ponovo papuče na noge pa do prodavnice. Čim je ušla na vrata, nasmijaše se i ona i prodavačica.
Prodavačica joj zamjeni jaja i šećer za hljeb.
Sve im je bilo jasno.
Svaki daljnji komentar je suvišan.
Smail Špago
