Mostarski rječnik nepoznatih pojmova

„Koegzistencija se može prevesti kao ne barkaj ti mene, pa neću ni ja tebe“

Radi se o prvim događajima u Mostaru nakon oslobođenja grada od fašističke okupacije

U zbirci priča Enesa Ratkušića pod naslovom „Dunjalučka škola“, koju je izdao BZK „Preporod“ Mostar, našla se i interesantna pripovijest vezana za prve događaje u Mostaru nakon oslobođenja ovog grada od fašističke okupacije, u kojima je uloga nosioca Partizanske spomenice 1941. godine Muhameda Hame Grebe bila nezaobilazna.

Priča pod nazivom „Mostarski rješnik nepoznatih pojmova“ na ilustrativan način govori o susretu između tradicionalnog načina života  zbilje i nove ideologije i sistema vrijednosti. Mostarski šereti bilježe svaku Haminu riječ i u kafanskom eglenu i raspravi, primjerenoj takvom ambijentu, prevode je na oficijelni jezik čaršije.

Prilika za selamanje

Stari trgovac Maho i sahadžija Husaga su o nešemu živo razgovarali, osluškujući pjesmu koja je dolazila sa Musale, kad se u avliji pojavio aščija Šaban.

„Selam alejkum, ako se na ovom vaktu selam smije nazvati.“

„Alejkumu selam“, uglas mu odgovoriše Maho I Husaga. „Potiho mi to nekako rekoste, a čini mi se, kako stvari hodaju, da nije prilike da ćemo se selamati. Evo svi tamo, koliko sam mogao čuti, jedni drugima samo „zdravo“ govore, iako ja zdravlja i rahatluka baš napretek toliko ne vidim.“ „Dobro, Šabane, mi čujemo da je tamo na Musali velika huka i pjesma. Šta je to tamo? Šta se to zbiva?“ „Ne znam, šta bi vam reko, pjeva se i igra, proslavlja oslobođenje, pobjeda nad fašistima. Ama, sve je to fino i lijepo, ali ja posranijeg vakta a višeg veselja u svoj dan nisam vidio.“

Za koji trenutak na avlijskim vratima pojavio se kurir, momčić koji je mogao imati najviše četrnaest godina, mada je svojim držanjem nastojao ostaviti dojam zrelije i starije, ali i važne osobe. Svima je uručio koverte s pozivima na konferenciju. U pozivu je pisalo da će se konferencija Narodne fronte održati u kući pored Šotrićeve apoteke, gdje se nalazilo kino, na mjestu gdje je dugo godina kasnije bila „Zema“, kako se zvala velika prodavnica u kojoj se godinama kupovala fina i kvalitetna roba. Kojih petnaestak minuta ranije ispred velike sale pridružili su se sudiji Ljutiću, s kojim je u društvu bio Hasan Pecić i sahadžija Mujaga iz Stoca. Društvo koje je sve ove godine vodilo razgovore o ratu I bitkama, mogućem ishodu, pobjednicima i poraženim, budućoj vlasti, ponovo je bilo na okupu. Svi su nekako bili ozbiljni. Doktor je izgledao najstrašnije, kao da ga vode na strijeljanje. Osmijeh se gotovo potpuno izbrisao s njegovog lica. Mujagino lice je više odavalo zebnju, dok je Hasanova ćehra bila najsmješnija, neprimjerena njegovoj pojavi i ponašanju. Ozbiljan izraz lica mu jednostavno nije pristajao, jer ga je svako poznavao kao spadala, čovjeka spremnog samo na sprdnju i razne, istina samo dobronamjerne smicalice. Jedan momčić u partizanskoj uniformi, čim su se našli u sali, starije je usmjeravao u prve redove, da bolje čuju šta se govori, dok su mlađi išli pozadi. Žamor je najednom prestao, kada je za govornicu izašao drug Hama, koji je sa „smrt fašizmu – sloboda narodu“ pozdravio prisutne, i odmah počeo govoriti.

„Drugovi i drugarice, oružana revolucija je prošla. Rat je završen, pobijedili smo neprijatelja i domaće izdajnike. Njemačka sila je pred nama poklekla. Dosta se krvi prolilo, i sad nam se valja okrenuti izgradnji mira i bolje budućnosti. Na tom poslu nam svakako treba pomoć. Sve što je za mobilizaciju, bez izuzetka, treba uključiti u obnovu zemlje. Ali, odmah da znate, mi dobro znamo s kim ćemo I kako ćemo. Mi sve znamo drugovi i drugarice, o svakom ponaosob, jer o svakom postoje karakteristike.“

„Šta reče, karakteristike! Šta su mu karakteristike“, u čudu se šapatom pitao sahadžija Meho, okrećući se prema doktoru i Hasanu, računajući da bi oni trebali znati šta bi to mogle biti karakteristike. Za odgovore i razglabanja nije bilo vremena, jer govornik je nastavio, a nije bilo red ni ometati skup bilo kakvim šaputanjima, koja su, opet, u onaj vakat, mogla biti i sumnjiva. Doktor mu je zato kratko odgovorio: „Prikajiti, pa ćemo kasnije tardžumaniti.“ Drug Hama nije gubio daha, nastavljajući govoriti o namjerama i planovima novih vlasti.

„Drugovi, što je bilo – bilo je, ko je kriv odgovarat će pred Narodnim sudom, ko nije i zna se, a na vama je, na svima nama, na svakom pojedincu, da pokaže šta konkretno može doprinijeti našoj borbi za sutrašnjicu.“

„Reče li konkretno“, opet će Meho. „Prikajiti i tu riječ, pa ćemo kasnije tardžumaniti“, tiho je doktor šapnuo sahadžiji, koji je odmah, kao po kakvoj komandi, na požutjelom papiru ispisivao novu, njima nepoznatu riječ. Govornik je i dalje pričao.

„Mi smo drugovi izašli iz jedne krvave borbe, u kojoj je brat na brata potezao oružje, i to zauvijek mora prestati. Ako hoćemo bolju i svjetliju budućnost, a hoćemo, jer partija je odlučila da hoćemo, onda moramo živjeti u slozi i koegzistenciji.“

„Prikajiti i tu koegzistenciju, prikajiti, pa ćemo kasnije…“

Kad se skup razišao, družina se sastala na starom mjestu, u kafani kod Zilhe.

Čim je pred njih došla kafa, Hasan se okrenu prema Mehi „Otvaraj teftere Meho i natenane nam čitaj, šta si prikajitio.“ Meho nije gubio vrijeme, nego je odmah posegao za silah, vadeći brižljivo presavijeni komad hartije.

„Evo, prvo što sam zapisao su karakteristike. Ja, da vam pravo kažem, ne tabirim šta bi to moglo značiti.“ Diskutirajući nadugo i naširoko, čitavih dva sata su odgonetali, približavali se i udaljavali od pravog značenja riječi, dok konačno u Mehin tefter nisu upisali prijevod koji je

bio najbliži njihovim razmišljanjima. Tačnije rečeno, svi su se složili sa Hasanovim tumačenjem da bi karakteristike mogle biti „istine bez svjedoka“.

Biva zapisano, kovertirano i zapačaćeno, a ne zna se šta je unutra. Oko riječi konkretno se nisu posebno namučili, ali ich je koegzistencija zabavila do kasnih sati, pa je, što zbog umora i sna ali i zbog gazdarice, jer i kafana je imala svoje vrijeme, jednoglasno prihvaćena doktorova definicija i tog pojma. „Ja mislim da se koegzistencija može prevesti kao ne barkaj ti mene, pa neću ni ja tebe“, zaključio je mudro doktor. Pročulo se o tom rječniku nepoznatih pojmova i u Beogradu. Ali Avdo, koji je u ono vrijeme bio visoki partijski funkcioner, nije tek tako došao do podebljih zabilješki družine, koja je tabirila svaku novu riječ koju su mahom među svijet donosili partijski ljudi. Pribojavali su se dati papire, bojeći se da tamo, u tim njihovim prijevodima, drugovi ne nađu štoššetaka, a tamo se malo kome išlo. Ali Avdo, i sam veliki šaldžija, našao je načina da ih ubijedi pa su dugo vremena po beogradskim kancelarijama visokih funkcionera kratili vrijeme, uz smijeh čitajući bilješke svojih dragih sugrađana.

Enes RATKUŠIĆ

 

Komentariši