Ovaj današnji život je sačinjen od krhotina sjećanja iz prošlosti. Stotinu puta sam sebi rekao da više neću misliti na Mostar, mučiti sam sebe. Ali ne može se. Čovječe, ne da ne može, nego On mi ne dâ. On mene prati. Uhodi me. Slijedi kud god pođem. On dolazi iz mog prošlog života u ovaj sadašnji. Evo na primjer ljeti, dok se spava ovamo na moru otvorenih prozora, u blizini se stalno oglašava ćuk. Svojim tihim ćukanjem mi ne da mira niti sna. To je isti onaj ćuk iz moje mladosti, iz Mostara, kojega sam neprestano slušao od Korza, Šetališta, Balinovca, Avenije…i koji se oglašavao točno kao da je u njemu navijen kronometar. Još onda je svojim javljanjem bio kao muzička podloga, kao potka ljetnom noćnom tkanju, bilo da si kao dijete s roditeljima išao na ćevape na Balinovac, ili si kao mladić stajao na Korzu i kasnije nakon što bi otpratili cure kućama, na obaveznom sijelu nas muškadije na Rondou. Čuo bi ga i pored žamora mladosti dok šeta, negdje u daljini kao pozadinski, uvijek prisutan zvuk, a kamo li ga nećeš čuti na Rondou, u gluho doba noći, kad su već i svi konobari zaspali, a mi prebirali u tišini gluhe noći događaje te večeri. Čuo sam ga i kasnije, dok smo predveče išli na jetricu u Hladovinu, sa naše dvoje male djece. Čuo sam ga i na Aveniji dok mi mokra i ljepljiva mostarska noć nije dala zaspati. I sada se taj isti ćuk vratio k meni da mi ne da mira ni spokoja, nego svakim njegovim ćukom mi prolijeće mislima onaj prijašnji život. I mogao bih ja to lako riješiti. Mogao bih recimo začepiti si uši. Ali kakve koristi od toga, kad početkom ljeta i ovdje procvjetaju lipe i ispuste onaj svoj omamljujući miris – isti onaj mostarski, što te mami kad se vraćaš kao mladić doma ulicom Nazorovom i prati te sve do bolnice i dalje. I uđe ti u nosnice i još dugo se prevrćeš u krevetu, maštajući kako ćeš sutra s Njom ići drugim putima, možda u Zahum, ili na Bijeli Brijeg. Ni oči ti ovamo ne daju mira, gledaju galebove iste one od ispod Starog mosta kako krište i svađaju se oko ribice ili komadića kruha. Oblijeću te i vraćaju na Titov most kad si ih kao dijete hranio komadićem kruha ponesenim u džepu hlača. Pa i okus ti ne da mira. Naročito okus kestenja – isti onaj okus kad si mrčavih usta i ruku šetao prema Kujundžiluku, kad nisi mogao počešati nos koji te obavezno svrbio, nego bi to činio rukavom. Ama, kažem vam, sve je isto – a ništa isto nije.
Krhotine prošlosti

Mostar i njegove bure, mostovi, setalista, kafici, picerije, restorani, tepa, sve to ostade i u mom Srcu.
Samo kada mu se vratim, nigdje nema ono sto smo mi u najbolja vremena dozivjeli…