Mostar 1898 godine…
.
.
„Crnu kafu dobijete lako. Negdje blizu u sokaku postoji sigurno neka kafana. Na dogovoreni znak, jedan momčić donese mu džezvicu kafe. Ili pomoću kanafe sa zvoncem na kraju, razvučenim preko ulice, povezan je sa kafanom i tako je uvijek siguran da će biti uslužen. Musliman, kome vjerski propisi zabranjuju uživanje alkoholnih pića, treba prosječno najmanje 10 džezvica crne kafe, neki je popiju i mnogo više, i do trideset, pa čak i 50 džezvica dnevno, bez ikakvih posljedica za zdravlje. Za izmirenje računa nema žurbe. Svakom dobrom mušteriji zabilježe se popijene džezvice, većinom samo potezom krede na zidu kafane, a račun se izravnava tek po isteku godine. Kafana se već izdaleka odaje dobrim mirisom kafe. Pred ulazom jedan momak je gotovo neprekidno u poslu. On poprženu kafu najprije istuca u jednoj visokoj stupi (dibeku) dugim željeznim tucalom i onda kafu prosije kroz fino sito. Upotrebljava se samo prosijani brašnjavi prah, ostalo se vraća još jednom u stupu.U najskromnijoj kafani u Mostaru dobije se daleko bolja crna kafa nego u najotmjenijoj kafani jednog evropskog velegrada. Meni zaista ne izgleda odveć nevažnim što ovdje hoću da napišem jednostavan recept za kafu na turski način.Kafa se ne prži da se preprži, nego samo osmeđi. Takva kafa mora se tucati i samljeti u najfinije brašno. Od kafenog praha uspe se odgovarajuća količina – ni izdaleka toliko koliko bi bilo na evropski način potrebno za istu mjeru upola, kvalitetom okusa, podnošljive kafe – u praznu džezvu. To se zalije uzavrelom vodom. Džezva se tada metne na vruću ploču dok se sadržaj u njoj ne počne dizati. I time je dobar napitak gotov. Potrebno je još samo nekoliko časaka da se talog slegne, a to se može ubrzati dodatkom kapljice hladne vode.“ (Robert Michel: «Mostar», Prag, 1909.g.)
