Lagani jutarnji povjetarac miluje lice, užurbani koraci, osmijeh na licu prolaznika najavljuje buđenje. Nije ni čudo što kažu da ljepota se nalazi u očima promatrača, a ja se ne mogu sjetiti da li sam odavno vidjela nešto magičnije. I zaista nije uzalud što su mnogi bili zaljubljeni i opijeni njegovom čarolijom… Kao da je posut čarobnim prahom od kojeg su svi veseli, nasmijani, opijeni energijom. Prahom zvani proljeće. Čaršija cvjeta, ostavlja bez daha. Kujundžiluk, prema ćupriji na Neretvi, svaki put ima istu sliku, a najljepša je ona sada, u proljeće. Daje pogled koji dozvoljava mašti da se na trenutak vrati u prošla vremena, pa i da tad osjeti tu čaroliju. Zaštitni znak kujundžiluka su suveniri, čiji vlasnici kao da posjeduju ključ za vrata raja.
Prodavači uvijek nasmijani, daju poruku da u ovom gradu svaki stranac je važan i pokušavaju da se na tren osjete dijelom tog prijatnog začaranog duha. Krećući se dalje laganim koracima primjete se prodavači razlčitih godina starosti, od starih ljudi, do djece. I svi zrače posebnošću.
Tako šetajući shvatite da svi putevi vode do najljepšeg pogleda u daljini i ako se duže zagleda dobije se neopisiv osjećaj posebnosti te ljepote. Ljepote koju je teško opisati riječima, jer zaista riječi za takvo što ne postoje. Mnogi pjesnici su pisali o svakom njegovom kamenu, a opet se osjeća da ima prostora za još, kao da nije još sva njegova čarolija iskorištena. U zagrljaju ima najljepšu rijeku, a vrata čine dvije kule. Iz kojeg god pravca došli reaguje se isto, na poseban način.
Možda mnogi misle da je upravo na tom mjestu ta čarolija gotova, ali griješe. Ima on još dosta da ponudi. Još dosta čim da se ponosi. Sve oko najljepšeg pogleda daje tu posebnost, svaki restoran, svaki prolaznik, svaki konobar, ponosni na svoju prošlost, trudeći se da još uljepšaju proljetnu sadašnjosti, želeći što ljepšu budućnost, nudi čudan osjećaj da ste tu kao kod kuće. Za tako kratku avanturu, a već taj osjećaj, mjesta zvanog drugi dom? Ništa novo za Mostar, to je od vijeka znano!
Tako izgubljen u ljepoti dočekaš i prvi sumrak, pa sjedneš u avliju, a sa komšijinog prozora do tebe dolazi melodija sevdaha, a miris prirode opija. Rekoh na početku – raj na zemlji.
I tako zaćutih na kraju, pustih misli same da idu pravcem njima znanim, a ja… Samo uživam u u pogledu ka zvijezdama, jer i one ovdje sjaje drugačije, zar ne?
Sanela Salanović
