I tako prođe zima i dođe ljeto… kod žena je tako, postoje samo ta dva godišnja doba. Iz čizama u sandale!
Bude se iz zimskog sna, skidaju sa sebe krzno neke nevine životinje ili pak nešto što liči na krzno. Sve što je skrivalo tijelo guraju u ormare, ispod kreveta, na tavanice… samo što dalje od očiju i sunca, kao da zima nikada više neće doći. Sandale i ljetne haljine, nema veze što je proljeće, stiglo je sunce, stiglo je i ljeto! I onda preplave grad, šarene, jednobojne, ispod koljena, iznad koljena… odmor za muške oči. A oni, mužjaci, u kožnim jaknama sa zavrnutim rukavima sjede u ljetnim baštama i kroz sunčane naočale hrane se dezenima haljina. A one, paradiraju na prevelikim platformama I potpeticama i misle kako je zima tegobna bila.
Nadaju se promjeni i nečemu novom u njihovom životu.
Možda ti muški neuroni prorade pod dejstvom sunca pa ich pozovu na neko osvježavajuće piće tu u baštu u centru grada. Možda neki leptir sleti na cvijet na haljini… a možda se ode i do mora, rodi ljubav ili (pro)ljetna avantura… možda??? I onda padne noć, sunce zađe i postane hladno, prigrnu se neki lagani džemperčići i nastavlja se sa snovima.
Mužjaci, umorni od sjedenja teškim pokretom ruke skinu sunčane naočale i mahnu konobaru da donese još jednu "turu" pića… i onda jedan drugom otpjevaju: "Djevojke u ljetnim haljinama volim… ljubim ih u leđa… što mirišu na smolu…" i tako duboko u noć, dok se ne umore od sjedenja a
one od paradiranja…
Piše: Elma Hodžić
