http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/8597/smail-spago-tragom-jednog-akvarela
Tragom jednog Akvarela
Akvarel je naravno, pojam iz likovne umjetnosti, a Mostarski Akvareli, od proljetos su pojam iz književnosti, i to one koja se bavi šarenilom i bojama Mostara, od birvaktile do današnjih dana, opisanih u knjizi Fazlije Hebibovića. Čovjek ne bi bio čovjek ako bi bio lažov. Na ovim stranicama prije dva tri mjeseca pisao sam kako ću moje šare iz ovoga Akvarela pribaviti, čim se ljetos pojavim u Mostaru. Tako je i bilo. Ostavio sam Akvarele da se dan dva kisele u torbi i onda sam ih pustio da se razastru svim svojim koloritom. Pročitao sam Akvarele od početka do kraja, u dahu. Pored svih šara i boja, koje nam Fazlijini Akvareli pružaju, posebno me je dojmio jedan Akvarel, onaj o Goranu Finku. Ne samo zbog toga što Gorana poznajem čitav život, nego i zbog toga što smo jedan dio života proveli zajedno u izbjeglištvu, u njemačkom gradu Kelnu, sve do njegovog iznenadnog i prebrzog povratka u Mostar, čim se to moglo.
U jednoj rečenici ovoga Akvarela Goran kaže:
– A i dok sam živio u Kelnu, grupa nas Mostaraca našli smo jedno fino mjesto na Rajni, gdje smo počeli skakati. Jednoga dana, dođoše policajci i zabraniše nam skakati…
O ovoj epizodi pisao sam svojevremeno u časopisu „M-M“, ili „Mostarski mostovi“ ili „Mostar mostarcima“, kako smo tada tumačili ovo „M.-M“. Časopis su uređivali Hamica Ramić i rahmetli Nenad Žujo. U broju 4, od septembra 1996, objavljen je slijedeći moj tekst:
Kad rijekle nisu za kupanje, nisu ni mostovi za skakanje
…ILI KAKO SU MOSTARCI U KELNU TRAŽILI MOST
Keln je milionski grad, metropola Nord-Rajn-Vestfalen, metropola Njemačke, metropola Evrope. Kao deset Mostara. Keln ima rijeku Rajnu. Keln ima lijevu i desnu obalu. Keln ima mostove, duge vitke i visoke.
Svi mostovi Kelna bijahu 1944. I 1945. Godine srušeni. I kasnije ponovo napravljeni.
Preko mostova prelaze ljudi, automobili, tramvaji i vozovi.
Mostovi visoki preko 25 metara. Taman.
Ali! Dolje Rajna prljava, mutna, smeđa, otrovna. Nije za kupanje. Čim rijeka nije za kupanje, nisu ni mostovi za skakanje.
U Kelnu boravi dosta izbjeglica. Nas Mostaraca ne tako puno. Tek nekoliko familija. Ali svi smo uvjek zajedno. Sa nama je godinu i nešto bio i Goran Fink. Sa familijom. Nije mogao dugo ovdje. Vratio se. II mi ćemo za njim. Uskoro.
Ono o čemu želim pisati ovom prilikom desilo se u ljeto 1994. To je bilo prvo ljeto koje smo provodili u muhadžirluku u Njemačkoj. Ljeto bješe vrelo, toliko vrelo, da nas je ponekad podsjećalo na mostarsko. Tražili smo vodu za osvježenje.
Tražili „Bunicu“, tražili „carinski pijesak“, tražili „pećine ispod Starog“…
Nešto smo našli, ali nije bilo ni nalik.
Na bazenima gužva, a na skakaonicama po pedesetoro. Nikad na red.
U hladu jednog kestena (?) na bazen, sjedili smo jednog dana Mensud, Tiro, Goran i ja. I šutili. Gledali smo naše momčiće od 14-15 godina kako se guraju na skakaonici, da skoče. Adnan, Sanel, Ajdi, Amel i Alma sa njima bogami. Skakaonica 7-8 metara. Pa jednom na noge, drugi put laste pod mostarski. I dok skočiš dva puta, treba ti tri debela sata. Ajdi, Goranov najbolji. Ima se na koga i baciti i na oca i na adžu mu Acka.
A bogami ni ostali se ne daju.
– Da nam je bogdo negdje naći kakav most – reče neko.
A već poslije nekoliko dana obilazaka bazena i jezera oko Kelna, naiđosmo na nešto, što nam se učini zgodnim. Jezero Fulingen. Jezero ogromno, sa stazom za veslanje, voda u njemu za kupanje. A preko jezera most. Visina 15 metara. Odličan!
I dogovorismo se. Sutra svi tamo. Goran poče. Odmah lasta. Za deset. Pa Mensud, pa Tiro. Sva trojica su skakali i sa „Starog“.
U mene gledaju Adnan i Alma. Nikad prije nisu skakali sa mosta. A nisu imali prilike ni „Duradžuik“ oprobati. Oni gledaju u mene, a Sanel u Svog oca.
– Možemo li?
– Možete, ako smijete!
Odoše djeca na most.
Prekoračoše ogradu pa se misle.
– Hoću li? –pita Adnan.
– Nemoj se misliti. Što se više misliš, gore ti je- dovikujem mu ja ispod mosta, držeći fotoaparat u ruci. –Ako misliš skakati, ne čekaj!
I otisnu se na noge. Onako kako mu je Goran rekao. Upade u vodu bez „štrapa“. Aplauz.
Drugi je na redu bio Sanel. Nije čekao ni malo. Čim je Ado isplivao na obalu, on se otisnu s mosta. Na noge. Let još ljepši od Adinog. Opet aplauz.
Preko ograde prekorači Alma. Odlučna.
I taman kad htjede skošiti, začu se brujanje helikoptera, zavijanje policijskih sirena, a odnekud se na jezeru pojavi i veliki gumeni čamac, pun spasilaca u narandžastim odorama.
Neko je dojavio da sa sa „Fulingen jezeru“ skače sa mosta.
– Das ist verboten! – čuli smo kako dovikuju preko megafona. „To je zabranjeno“
Amel i Alma se vratiše sa mosta. Ne skočiše.
– Jebo vas vaš most – čulo se od nas, skoro jednoglasno. Džaba što je bilo podne, odmah smo pokupili stvari i pravo kući. Nikad više nismo otišli ni na to jezero ni na taj most.
– Imaćemo mi odakle skakati. Ako bog da Inšala.
Smail Špago(1996)
Šesnaest godina iza ovoga događaja, Mostarski Akvareli mi povratiše ovu epizodu u sjećanje. Nije mi dalo mira. Otišao sam do ovoga jezera, pod onaj isti most. Na ovome jezeru je prije nekoliko godina održano svjetsko prvenstvo u veslanju. Uređeno je i ljepše nego ikad. Vrućina. Dosta raje se kupa u jezeru. Most je na istom mjestu gdje je i bio. Sa njega niko ne skače. To je „verboten“. Zabranjeno. I dan danas. A naša mostarska raja, onaj ko je za skakanja, ima odakle ponovo skakati. Već je punih šest godina, kako je Stari obnovljen.
I još nešto. Ja sam moj nijet izvršio. Otišao u redakciju Nove Slobode, na Trgu Ivana Krndelja, broj 11. u Mostaru, sa strane bivšeg hotela Energoinvest. Kupio knjigu i to sa posvetom autora. Fazlije Hebibovića. Pa gdje to još može biti nego u Mostaru. Knjiga ima još dovoljno za svakoga. Sad ste vi na redu.
Za Mostarske Akvarele.
