Biklo bi čudno, da je drugačije!
Počesto me obuzmu strahovi i strepnje zbog mogu}e neizvjesne sudbine našeg najljepšeg, pa možda i najreprezentativnijeg brenda za ponos.
To je naša bosanskohercegovačka gradska lirska pjesma – sevdalinka.
Pokatkad mi se učini da tom veličanstvenom dragulju što su ga do sada kao vlastitu stečevinu baštinili svi narodi koji žive na tlu ove nesretne, a prelijepe zemlje, otkucavaju posljednji trenuci, a onda se dese bljesci poput izuzetne Aldijane Tuzlak, Amire Medunjanin, Damira Imamovića, postojane i uporne Bahrije Hadžialić, pa strahovi uminu, ali se opet jave.
Ni nišana
Veoma, veoma sam uznemiren i ožalošćen i pred činjenicom da do današnjeg dana, gotovo tri godine poslije smrti Safeta Isovića – najvećeg pjevača ovih prostora svih vremena, još njegov mezar nije obilježen na zasluženi i očekivani način. Neki su pjevači dobili i spomenike I ulicu, a On, neponovljivi Sajo, još nema ni nišana.
Ovo je vrlo delikatna, suptilna tema, jer će poneko možda reći kako je to porodični problem. A ja mislim da je to problem ovog grada i ove države. Da ne okolišim: šarmer i pjevač Davorin Popović već ima ulicu i spomenik, a jedna turska televizijska voditeljica nedavno nad Safetovim mezarom reče kako bi Turska, da je kojim slučajem Safet umro u toj zemlji, tome velikanu već podigla turbe. A ja tvrdim da naš Sajo zaslužuje pravi mauzolej. Jer, Safet Isović je bio opće dobro ove zemlje, kulturološka pojava i fenomen kojem niti je bilo niti će biti makar približno ravna tumača našeg narodnog blaga. Naša kultura sjećanja, dakle, pada na najniže grane i ide do nivoa turbofolklornog primitivizma i prizemlja.
Užas! Ali, da nije sve baš sasvim turobno, pokazao je nedavni poziv iz Crne Gore da u Pljevljima, u omiljenoj Milet bašči, sudjelujem na večeri posvećenoj uspomeni na Hamdiju Šahinpašića, vjerovatno najznačajnijeg baštinika onog dijela narodnih stečevina koje nazivamo muzičkom tradicijom Crne Gore i Sandžaka.
Meni je poziv uputio nevjerovatno istrajni tumač, ali i tragalac za narodnim blagon Mićo Miranović, veoma bitan čovjek u muzičkom programu Radio-televizije Crne Gore. Samo je tako uporan čovjek i veliki poštovalac rahmetli Hamdije Šahinpašića i istinski zaljubljenik u muzičku tradiciju svoje zemlje i njenog
okruženja, poslije dugog i upornog traganja, mogao na jedno mjesto sabrati čak 40 pjesama u
izvo|enju Hamdije Šahinpa{šića.
A Hamdija je u oblasti baštinjenja, prije svega, sandžačke sevdalinke sigurno bio njen najznačajniji i tumač, pa i stvaralac. Miranoviću su trebale bezmalo dvije godine traganja po radijskim, ali počesto i po privatnim arhivama za snimcima pjesama koje je Šahinpašić otpjevao uz svoju tamburicu.
Moskva
A o kakvom se tumaču pjesme radi, mislim da najrječitije govori i podatak da je taj slavni baštinik sandžačke pjesme godine 1951. u Beogradu u magnetofon etnomuzikologa Miodraga Vasiljevića, za samo tri dana, snimio oko 300 pjesama. Te pjesme objavila je u Moskvi 1967. godine Sovjetska akademija nauka pod naslovom „Jugoslovenske pjesme iz Sanžaka zapisane od narodnog pjevača Hamdije Šahinpa{šića“.
Tihi i nenametljivi Hamdija Šahinpašić tako je ljepotu sandžačkih pjesama iznio i daleko iznad balkanskih prostora. Stoga sam, bez i trunke nedoumica prihvatio poziv iz Crne Gore i ponudu da na Večeri sjećanja na Hamdiju Šahinpašića o tome znamentiom čovjeku progovorim koju riječ. Dobri i dragi Mićo Miranović
možda još uvijek nije ni svjestan koliku mi je ukazao čast.
Pretpostavljam da su takva radosna osjećanja na promociji dvostrukog CD-a Hamdije Šahinpa{šića, držala i ostale promotore.
A na sceni sam se našao sa tako znamenitim kulturnim djelatnicima iz Crne Gore, Sandžaka i BiH, kao što su prof. dr. Munib Maglajlić iz Sarajeva, Mirsad Mulić, direktor Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, Fadil Hadžalić, direktor Muzičke škole u Pljevljima, prof. dr. Šerbo Rastoder, predsjednik
Bošnjačkog savjeta Crne Gore, pa sjajni crnogorski publicista I televizijski poslenik Rajko Cerović i drugi.
Prilježni Mićo Miranović vješto je koristio i televizijski arhiv, pa smo čuli i veličanstvenu Kseniju Cicvarić koja je svojedobno izjavila kako je najljepše pjesme, koje je imala na repertoaru, naučila od Hamdije Šahinpašića. Dirljiva su bila i sjećanja na Šahinpašića i devedesetogodišnjaka Božidara Ivaniševića, nekada slavnog i autora i tumača crnogorskih pjesama.
Nastupili su i PLJEVALJSKI TAMBURAŠI. Taj sastav nastao je iz nekadašnjeg VOLOĐEkojeg je i osnovao i nekoliko godina vodio Hamdija Šahinpašić. On je I Pljevaljskim tamburašima dao svoj, prepoznatljiv pečat. Iako je bio izraziti individualac, Šahinpašić je među prvima u nas uveo pomalo neuobičajeno, ali vrlo efektno
grupno pjevanje sevdalinke.
Ulica
Mene je ove večeri istinski obradovala i informacija da je rahmetli Hamdija Šahinpašić nedavno u rodnim Pljevljima dobio i svoju ulicu. To je ono što kulturolozi nazivaju kulturom sjećanja. A šta je sa nama u Sarajevu?
Prije negoli odgovorim na to pitanje evo samo nekoliko činjenica iz biografije dobroga rahmetlije Šahinpašića.
Rođen je u Pljevljima 1914. godine. Školovao se u rodnom gradu i Skoplju. Službovao je u nekoliko gradova u BiH, izme|u ostalog, i u Sanskom Mostu. Penziju je dočekao kao sekretar sarajevske Gimnazije „Braća Ribar“ 1975. godine. Živio je kao samotnjak na Dobrinji gdje je, kao slijep čovjek, preselio na bolji
svijet 2003. godine. Počiva na greblju Ravne bakije.
Rekoh: u rodnom gradu, u svojim Pljevljima koja je volio („Kad mi zemlje na oči naspu, onda ću Pljevlja zaboraviti“),
Šahinpašič je potpuno zasluženo, dobio ulicu, a u nas je gotovo zaboravljen. Možda I nama nedostaje jedan Mićo Miranović kao sjajna ljudska I intelektualna brana protiv zaborava.
Hamdija: Tih i nenametljiv
