Uz malo mašte, pokušajte sebi predstaviti jednu tadašnju sliku. U jednom kombiju prepunom ljudi i instrumenata, iz Liverpoola u Engleskoj, na njihovo prvo putovanje u inostranstvo, krenula je grupa momaka, izbila u jedan klub u centru Hamburga, u najpoznatijem crvenom miljeu u Evropi, upustili se u noćni rad praćen dijetom, koja se sastojala od pive i stimulativnih sredstava. Da li je takvo nešto onoga vremena uopšte bilo moralno i normalno? Da li bi se sa nečim takvim moglo uopšte hvalisati u javnosti? Da li bi se o tome uopšte mogle pisati knjige?
Petorici momaka iz Liverpula sve to je pošlo za rukom. Probijali su se kroz klubove pune pijanaca, prostitutki, gangstera i mornara. Tada su od The Silver Beatles, „srebrene bube“, promijenili ime, samo „bube“, The Beatles.
I tačno na današnji dan, prije pedeset godina, održali su pod tim imenom svoj prvi koncert u klubu, pod mističnim imenom Indra u Hamburgu.
Indra je bilo ime indijskog božanstva, rata, oluje i kiše U sljedeće dvije godine, jedan od njih je umro u bolnici, Stuart Sutcliffe, a drugi je promijenio zanimanje. John Lennon, Paul McCartney i Georg Harrison nastavili su sami pisati istoriju. Svaku več, četiri i po sata muzike, preko vikenda po šest sati muziciranja uživo. Iz dana u dan. Nakon toga, jeli su pohovanu piletinu i spavali, ukoliko su mogli, na poljskim krevetima, u sporednim prostorijama pored toaleta. U prvo vrijeme, bend se svojim englesko – njemačkim repertoarom teško probijao u hamburškoj Kiez sceni. Čak su bili i pred otkazom. Momci su molili za strpljenje. Krenuli su na sve ili ništa. Tresli su se na pozornici, kao da su bili pod udarom struje. Skakali su u publiku. A publike je bivalo sve više i više. Svi su dolazili da vide šašave Engleze. Treba napomenuti da se sve ovo dešavalo tek petnaest godina nakon Drugog svjetskog rata. Rane su bile svježe, obostrano. Sada su već i spavali na pozornici. Nakon svirke, John i Paul su se bacali na nove aramžmane, na nove pjesme. Muziciranje im je bivalo sve brže i sve glasnije. Nosili su kožne jakne, kao njemački piloti nekad, kad su bombardovali njihov Liverpool. Komšiluk iz okoline kluba se bunio. Policija ureduje i zatvara klub Indra.
Momci sada prelaze u veću salu pod imenom Keisserkeller, što u prevodu ne znači ništa više nego Carski podrum, jedna rupa sa aristokratskim imenom. U toj sali bio je i jedan podijum za ples. Binu su dijelili sa bendovima Rory Strom i Hurricans, takođe iz Liverpoola. Tada su imali problema sa bubnjarom. Georg Harrison dovodi novog bubnjara po imenu Ringo. U takvim uslovima života i rada u Hamburgu, momci su konačno sazreli, odrasli.
The Beatles su, prije svega, davali prednost jednoj bezazlenoj vrsti zabave. Ponekad bi u sred svoje pjesme počeli pjevati i svirati nešto od Chuck Beryja ili od Litle Richarda. Love me do. I svi su ih odjednom zavoljeli. I gangsteri i mornari, kao i mladi dobro odgojeni Nijemci, koji su radi zabave dolazlili u Hamburg. U to vrijeme, Astrid Kircherr, stylistica, preporučuje im frizure po kojima su postali i ostali poznati. Jer, frizura mora dobro pratiti elegantni niz njihovih akorda.
Tako se to dešavalo tada. Prije pedeset godina. Sve ostalo, što se iza toga dešavalo, je legenda. Brian Epstein i Please, please me. Ed Sullivan Show i Yeah, yeah, yeah . U časopisima onoga vremena, pisano je: „Djevojčice su padale u nesvjest svaki put čim bi oni samo počeli tresti frizurama. Oni su bili ptice pjevačice, bili su kao grčka božanstva. Sudbina je upravo njih izabrala“.
Ta divlja hamburška vremena mogu se osjetiti slušajući njihove još uvijek svježe albume, u njihovim jednostavnim i duhovitim odgovorima na konferencijama za štampu. Sva ta atmosfera se dobro osjetiti i u filmu Richarda Lestersa „A Hard Day“s Night“, koji odlično prikazuje svu živost Beatlesa. Boraveći među podvodačima i huliganima, naučili su se mnogim trikovima. Dobro raspoloženi, teško shvatljivi. Krali su ono sve što se moglo ukrasti ii sa plijenom pod rukom bježali na skrivena mjesta. Tako su oni divlji Rock and Roll pretvorili u jedan pulsirajući Pop i upravo oni su gurnuli Pop u nove visine. I kada im je bilo previše turneja i djevojčica, koje vrište, zatvarali su se u studio i svu svoju energiju, kojom su inficirani još na početku karijere u Indra klubu u Hamburgu, iskaljivali su na novim pjesmama.
A zašto ih slušamo svih ovih pedeset godina? Zato što se oni nikada više neće ponoviti. Jer su iz središta striptiz klubova i bordela naučili kako se pravi Show i kako se, pri tome, rađa umjetnost.
Smail Špago