|
Ovaj zapis je nastavak vijesti objavljene u Pošti 4. decembra potrošene godine. Da podsjetimo: losanđeloski šoubiznis magazin Daily Variety na naslovnoj, a nakon toga više puta i Los Angelos Times na unutrašnjim kandiduju igrani film The Lightkeepers – Svjetioničari i njegovih šest aktera za Academy i Golden Globe ’10. Lista počinje sa nosiocem glavne uloge Richardom Dreyfussom, vlasnikom Oskara i Zlatnog globusa, a završava sa Mostarkom Zanom Mesihović (28) za Najbolji originalni song. Zana je komponovala i u filmu interpretira udarni song If you wondering.
– U maju je Straw Wiseman, šef supervajzinga produkcije New Film International slučajno bio na mom koncertu u Santa Monici, poslije prišao da čestita i kaže kako je oduševljen. Razmijenili smo vizitke i skoro da sam zaboravila susret. Nakon nekih pet mjeseci javio se i pitao da napišem pjesmu koja zvuči slatko ali staromodno; ljubavnu pjesmu koja bi se lijepo uklopila u film o starijem čuvaru svjetionika. Pošto se radilo o “narudžbi”, moram reći da je vrlo atipična u poređenju sa onim što stvaram. Nakon što sam mu mailom poslala “ideju” nazvao me dva dana kasnije i rekao da se režiser i cijela ekipa ozarila kada su pjesmu ubacili u film, sjajno se uklopila. Radi autentičnosti zvuka angažovali su beogradski Filmski orkestar, te snimim. Potom Wiseman za medije izjavi: “Zana ima rijedak i poseban dar. Njena pjesma čini filmski trenutak magičnim.” Kritičari su pjesmu opisali kao “klasičnu američku folk-pjesmu, u duhu Leonarda Cohena”… A počelo je:
– Evo nekoliko trenutaka koji mi se u svemu čine važni čisto zato jer ih se sjećam. Potkraj 80.tih otac me odveo na prvu lekciju klavira u Muzičkoj školi kod profesora Duška Štrekelja. Od prvog dana nisam željela “vježbati”, činilo mi se ubitačno dosadno, a zahtijevali su od mene. Tako bih kod kuće sjela za klavir svako veče i započela neki menuet, a kad bi se mama psihički zadubila u nešto drugo počela bih na klaviru “izmišljati” sopstvene kompozicije. Vremenom sam sve bolje znala prevariti mamu, te bi ona mislila da zaista vježbam neko klasično djelo. Istovremeno sam počela pisati stihove, mislim da sam išla u drugi osnovne. Prvu pjesmu ja i sestra smo skladale zajedno, i muziku i tekst, za klavirom u našoj zajedničkoj sobi, Ulica Ante Zuanića.
Još jedan vrlo važan događaj za mene je bio koncert Himze Polovine, u Domu mladih. U jednom trenutku je, pjevajući, skočio sa scene među publiku. Pomislila sam kako je važno zapamtiti taj skok, za buduće sopstvene nastupe. Tada još nisam bila ni krenula u osnovnu školu a znala sam da kad odrastem želim pjevati pred publikom upravo kao on. I konačno, Mostar, negdje ’91. Zalutala sam na audiciju Mostarskih kiša, primljena i to su bili moji prvi pjevački koraci. Sa te audicije pamtim prostoriju, pianino i vas sa crnom rolkom, veoma ozbiljnog.
Vrijeme je bilo ozbiljno, mrgodno. Sahranio sam majku, slutio da ću SFRJ domovinu a da će i Kiše, koje su pjevale antifašizam, zauvijek usahnuti jer su sve strašnije dopirale pjesme od Topole pa do Ravne gore i zorom najavljivani Jure i Boban… Zane se sjećam po riđoj kosici, nasmijana naranča, žara s kojim je tumačila pjesmu i samouvjerenosti neobičnoj za nježne godine. Najviše je se sjećam po ocu Behdžetu Bedži Mesihoviću, doktoru matematike, profesoru Univerziteta. Krajem aprila ‘92. zajedno smo ispratili njegovu suprugu Aidu, dvije kćerkice i dva sinčića u konvoju Dječijeg kozulata, u izbjeglištvo. Navraćao je, potom, svaki dan očekujući vijesti od njih. Dolazio biciklom, s pjesmama o slobodi, vjerom “Ako istina nije slobodna, onda ni sloboda nije istinita” i sjećanjem kako je njegov dedo Omer-aga Ćemalović ’46 govorio supruzi: “Vallahi, moja Munira, da vjeruju u Allaha đelešanuhu, ovi partizani bili bi najbolji muslimani.” Dok nas je bradat fašizam visokokalibarski čekićao s brda, a drugi ništa nježnije “oslobađao” iznutra ne znam da je neko glasnije, hrabrije i prkosnije branio dostojanstvo Mostara od profesora Bedže. (Ovo nije priča o ocu nego o kćeri, ali mi je sveta. Zato molim da se uvaži “skretanje s teme”).
– Godinu dana nakon Mostara živjeli smo na Hvaru, gdje sam sklopila neka od životnih prijateljstava. To je ujedno bio i jedan od najtežih perioda u mom životu. Mama, sestra, braća i ja smo bili gladni i željni svega. Kontakt sa ocem i rodbinom u Mostaru i Sarajevu nismo imali. Budućnost je bila neizvjesna, loše stvari su se događale u neposrednoj sredini… Dolazak u Švedsku. Na granici su mi oduzelu macu koju sam krišom uvela jer nisam imala gdje ostaviti to drago stvorenje. Spavali smo u ogromnim atletskim dvoranama sa stotinama ljudi u istoj prostoriji s papirnom posteljinom. Ta Švedska mi je bila siva i ružna. Kad su mi nakon tri mjeseca poslali račun za kremaciju mace koja mi je pomogla kroz sve grozote, mrzila sam Švedsku. Kasnije se mijenjalo. Nekoliko godina živjela sam u samom centru Stockholma, čuvala i pazila stan starijem imućnom švedskom paru. Jako sam ih zavoljela. Oni mene i danas zovu “extra daughter”, ja njih “extra mama i tata”. A što se tiče muzike, slučajno mi se posrećilo da upoznam Stevena A. Gariccka. Porijeklom Mađar, svjetski renomirani džez pianist i vokalni trener koji je sarađivao sa Frank Sinatrom, Dionne Warwick, Arethom Franklin, Barbrom Streisand… Učio me prvenstveno džez i gospel. Trebalo mi je zrelosti i godina da to spojim sa melodijama koje nosim u srcu, koje su ono što danas svima zvuči “balkanski”. Mislim da je Balkan jedno veliko blago koje mi je podareno. Mislim da ta “duša” i kompleksnost jezika, ritma i melodije može da se uporedi sa afro-američkim džezom, klezmerom, kubanskim i latino američkim muzičkim nasljeđem. Posjeduje istu dubinu i osobenost izražaja.
Dubinu i osobenost balkanske duše prvi put je zabilježila na demo snimku u Švedskoj kad joj je bilo 15. Sony Music Sweden ponudio joj je ugovor. Nakon nastupa na Švedskoj nacionalnoj televiziji magazin Metro je zaključio: “Balkan je nova Jamajka” a dnevni Aftonbladet osjetio “drugačiju vrstu duše”. Njene kompozicije uvrstile su na repertoar Šveđanka Ayesha, Australijka Annabel Fay… A ona se, sa verifikovanim muzičkim obrazovanjem, vratila u Mostar. Gdje je u Ulici Ante Zuanića kasnih ‘80. sa sestrom komponovala prvu pjesmu. I gdje su joj ‘18. septembra 93. ubili nenu Zejnu. Koja nije Brehtova, nego Mostarska Majka Hrabrost… Pa opet Švedska, a ’06. Mostar gdje je radila kao muzički direktor United World Collega… Početkom ‘09. sa švedskom stipendijom stigla je u Holivud. Šta je tamo uradila, rečeno je na početku zapisa. A šta planira:
– Promotivni spot filma, glumaca i pjesme za Oskara snimam u januaru. Režira režiser filma, Daniel Adams. U toku su pregovori oko CD-a na kojem bi se našlo još nekoliko mojih pjesama. Uz obaveze na Muzičkom Institutu gdje studiram klavir, kompoziciju i produkciju i studijska snimanja ovog mjeseca imam i više nastupa sa svojim bendom Balkan Soul Orchestra. Čine ga sjajni, obrazovani mladi muzičari iz US i Canade. Bend je manje – više skopila moja sestra od kolega sa prestižnog California Institute Of Arts gdje studira moderni ples i koreografiju. To je od Holivuda udaljeno 40 minuta, tamo probamo, a sad sve češće putujemo, nastupamo. Upravo uvježbavamo repertoar za koncert 25. januara u The Mintu, legendarnoj muzičkoj pozornici Holivuda. Januarski kalendar mi je prebukiran.
Zanin muzički angažman u Riječniku Mostara definisan je: “ne zna kud udara”. Uz trajno poštovanje tog Riječnika moram primjetiti: u njenom slučaju netačna definicija. Zana tačno, i odavno, zna šta hoće i čemu stremi. Nad ulazom u najstariji i najugledniji španski univerzitet u Salamanci, kroz koji su prošli svi slavni Španci, dočekuje natpis: “Ono što ti Bog nije dao, ne možemo ti ni mi dati.” Nisam baš siguran ko je zadužen za davanja, ali bilo ko da je, kod Zane nije škrtario. Ima nešto samo svoje, drugačije. Biti lijepo drugačiji od ostalih, prečica je do vrha svih umjetničkih Parnasa. Kojom Mostarka u Holivudu uspješno hodi. A svratiće i u Švedsku, u martu. U Sarajevo, Mostar… Sprema se i sa pacifičke na atlantsku obalu US.
– Zamislite, nakon što smo se našle u istom broju “Pošte” pa upoznale preko interneta, na nedavni koncert s Floride mi doletjela Maja Kazazić. Sedam sati leta, preko Njujorka. Obradovala me i dirnula, Maja. Čim uhvatim vremena odoh na Floridu, divna je Maja, govori Zana Mesihović, lijepa svjetioničarka balkanske duše u Holivudu.
Vrijeme će pokazati da li će otisnuti dlan uz filmske besmrtnike na Walk of Fame u Holivudu, ali da je meku balkansku, bosanskohercegovačku i mostarsku dušu već otisnula u filmskoj prestonici svijeta to, definitivno, stoji.
|
