Ćevap-hodočasnici na Baščaršiji
Deset u pola s lukom
Piše: Pavle Pavlović (Hag)
Sarajevska Baščaršija je u ove ljetnje dane veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Testirao sam sebe nekoliko puta u proteklom tjednu. Samo sam jednom uspio odoliti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima što te obuzmu, ukoče, i sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. Eh, da mi je pronaći nekog tko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčić. Taj se nije rodio. Zato jadni Mek Donalds i ne može da se probije kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može ovdje da bude samo druga liga
U ljetu dijaspore što polagano prolazi na sarajevskoj Baščaršiji odmah znaš tko nije pravi.
– Hoćeš deset u pola?- pita konobar.
– Ma ne, hoću veliku porciju!
– Pa, to ti je velika u pola somuna. Može jogurt, kefir?
– Hvala, bolje bi išao neki hladni sok.
E, kada to čuju neumorni trkači između stolova na sarajevskoj Baščaršiji, padne im mrak na oči.
– Čuj papka, majke ti, traži limunadu uz ćevape! Pa gdje si to vidio – mrmlja član osoblja neke od ćevabdžinica sebi u bradu. Od ovoga jedino je još veća “uvreda” kada majstore rolovanog mljevenog mesa zapitaju:
– A kakvu ribu imate? Riječnu ili morsku?
Tada pucaju svi okovi namještenog lijepog ponašanja.
– Dragi gospodine, ovo vam je ćevabdžinica, a ako vam je do ribe ili do zajebancije to vam je dvije stotine i nešto kilometara u pravcu Makarske.
Jedva sam ovog ljeta uspio spriječiti šaketanje između razjarenog konobara i mog gosta stranca kojeg je osvojio miomiris roštiljskog dima što ga je podsjetio na riblje fešte uz rodnu nizozemsku obalu.
– Kod nas, Paul, ovoliko dima ima jedino kada spremamo kibeling. Isitnimo kabeljau i onda, kao i vi vaše ćevapčiće, vrtimo kibeling u nekoj vrsti friteze. Puni su ulja i ukusa.
A, sada ja, kao kulinarski prevodilac. Kibeling je vrsta ribljeg jela koje se pravi od bakalara. Dakle, isitne bakalarčića, komadiće malo bace u brašno pa onda u ulje. Pa, gdje će mu duša – kako je to isto kao naši ćevapčići. Ne dao bog da sam sve ovo preveo mom omiljenom ćevabdžiji, bilo bi krvi do koljena.
– OK, Jerun, probaj ti prvo pet u pola, pa ako ti se svidi, idemo dalje – oprezno mu predložih.
– A gdje je sos?
– Kakav sos?
– Hobotnice ili riblje marinade?
– Uz ovo ti ide samo crveni luk ili kajmak, a može i kiselo mlijeko – strpljivo uzvraćam.
– Hm, čudno – mrmlja. Oči kao da su mu se raširile od straha dok drhtavim rukama reže reš pečeni ćevap na sitnije dijelove. Kao da se igra s komadićima mesa, ne prinosi ustima. Počeo se već igrati i sa mojim živcima.
– I?
– Samo čas da se ohlade !
– Pa, štos je da budu vreli…
– Evo, sad ću. Mmmm, uh, što je ovo dobro! Pa, to je totalno drukčije od kibelinga.
Dobri moj Jerun, poručivao sam mu još tri puta “malu” u pola. Smazao je gotovo bez mlijeka. Nije imao vremena za gutljaje od slasti zalogaja našeg najpoznatijeg roštiljskog produkta.
Sarajevska Baščaršija je u ove ljetnje dane veliki roštilj. Iznad stoljetnih zdanja dižu se oblaci dima što i najsitijem otvara apetit. Testirao sam sebe nekoliko puta u proteklom tjednu. Samo sam jednom uspio odoliti prevrtljivom stomačnom karakteru. Uzalud sam se opirao mirisima što te obuzmu, ukoče, i sve žlijezde stimuliraju na pojačani rad. Eh, da mi je pronaći nekog tko može ovdje boraviti danima i ne pogledati ćevapčić. Taj se nije rodio. Zato jadni Mek Donalds i ne može da se probije kroz somun-kefir barijere. Čak i neodoljivi turski kebab, istinski predak našeg ćevapa, može ovdje da bude samo druga liga. Ako je išta u Sarajevu i Bosni vječno i ako može u miru da traje duže od 50 godina, onda je to samo deset u pola, ili porcija sudžukica, malih tankih kobasica ispunjenih najfinijim telećim mesom.
U svakom ovdašnjem ratu postojali su snovi o ćevapima u prekidu pucanja. Tada deset u pola nije određivalo nacionalnu pripadnost. To je vazda zajednička nacija i religija. Na somunu i sudžukicama najbolje se stapaju Istok i Zapad.
Svakog ljeta, kada se na Baščaršiju slije nova bosanska dijaspora, stižu stotine tisuća ćevap-hodočasnika od Aljaske do Novog Zelanda. Roštiljska Meka i Medina magnetski privlači nove generacije Bosanaca rođenih tamo negdje u bijelom svijetu. Tek u dodiru sa deset u pola, sa okusom ćevapčića, osjete zov i ljepote svoje pradomovine. Tada u očima roditelja prvi put vide srećni sjaj koji im dolazi direktno iz stomaka. Ništa ne vraća u prošlost i sjećanja kao dobro pečeni ćevap, sudžukica i hladni kefir uz somun sa ćurokotom.
