kolumna prof. dr.Vjekoslava Domljana objavljena u Globalu
Nit’ se radi nit’ se gradi
BiH je u 20. stoljeće ušla kao najrazvijenija balkanska zemlja, a izišla iz njega u dronjcima
Jedino tanak sloj na vlasti i uz vlast živi ugodno i dobro. (Zuko Džumhur)
Zašto je BiH zemlja masovne neaktivnosti, u kojoj građani glasaju nogama, umirovljenici
nemaju ni za lijek, poduzetnici vrebaju svaku priliku emigrirati u podzemlje, a mladež u inozemstvo? Odgovor leži u usporedbi aktualnog bezglavništva zemlje i poglavništva nad njom tijekom novoga vijeka.
Sve do 1851. godine zemlja je bila uspavana, ali ne i posebno siromašna. Razvoj je otpočeo masovnim investicijama u transportnu infrastrukturu, koja je potom omogućila industrijsku preradu šumskog i rudnog bogatstva zemlje i prijevoz prerađevina. Tijekom jednog stoljeća, od 1860-tih pa do 1960-tih, razvili su se cestovni, željeznički i zračni transport. Transport točkovima je bio nepoznat u BiH do 1851. Tek je Osman Topal-paša (1861-’69), provodeći cestovne javne radove u doba tanzimata (perestrojke), izgradio temeljnu cestovnu mrežu. „Osman paša bio je praktičan i upravo genijalan u mnogom pogledu, kako drugi nije nijedan, što je u Bosnu došao.
Osobito zadan bio je za gradnju putova od Broda u Sarajevo, pa iz Mostara u Sarajevo“, fra Grgo Martić. Iako putovi nisu bili dobro održavani, „držalo se 1868. da su najbolji u imperiji“, prema ocjeni britanskog konzulata u BiH, koji navodi: „Bilo je 320 sati (oko 1.500 km) izgrađenih putova 1872., od kojih nijedan nije postojao prije deset godina.“ Osman Topal-paša je dogovorio s austrijskim Sudbahnom i gradnju željeznica. Pruga Banja Luka – Novi je otvorena 1872. Austrija je tražila od Turske da otvori kolni put uz Neretvu do Sarajeva.
No, kako od Konjica do Mostara? Preko planina, kuda je prošao Skenderbeg Ilinski, „ljuta ona pijanica“ (fra Grgo) na Ali-pašu Rizvanbegovića, ili niz Neretvu, nekoliko sati dulji put kojim se moglo jedino konjem. Vojni komandant Omer Ferzi-paša bio je za Neretvu, pa pitao: „Je li, fra Grgo, je li moguće uredni put kroz ove klance načiniti?“ A upitani odgovori: „Gospodine, s novcem je sve moguće, a težak će trošak biti.“ Vezir Osman Topal-paša, pod utjecajem lobista koji su imali zemlju i hanove na planinama između Sarajeva i Mostara, tražio je da se ide planinom. No, i prije no što je odluka bila donesena Omer Ferzi-paša „započne put pravo iz Mostara, i uz polje dotjera ga četiri sata daljine; bijaše krasan put“ (fra Grgo). Carigrad je tražio „da se sve iznova pregleda i neka se novac ne troši u ludo“ (fra Grgo). Poslaše se mape puta u Carigrad, „otkuda za nekoliko vremena dođe deciziva – za Neretvu“ (fra Grgo). Za 11 godina bi završen put Mostar – Jablanica.
Prema Komisiji za rast i razvoj nobelovca Michaela Spencea, ekonomija je ekonomsko čudo ako raste po stopi od minimalno 7% godišnje na rok od minimalno 25 godina. Ako je tako i ako su izračuni kembridžskog profesora Michaela Palaireta točni, BiH je, vjerojatno, bila to čudo u razdoblju 1982-1906. U tom razdoblju masovna industrijska proizvodnja je rasla po stopi od 12,4%. Posebice je bila visoka 1890-tih, kada je iznosila 15,0% godišnje.
Od kreatora čuda, grofa Benjamina Kállayja (1981-1903) se tražilo da ne financira razvoj na teret Ministarstva financija Austro-Ugarske (tadašnji OHR). No, Kállay je, kao i Erhard, tvorac njemačkog ekonomskog čuda, koji je „na inovativan način koristio financijske resurse svog ministarstva“. BiH je 1907. imala serijsku industriju minimalno jaču tri puta od Srbije 1910. i pet puta nego Bugarska 1910. Serijska industrija BiH je bila veća od serijske industrije Srbije i Bugarske zajedno. Austrougarska uprava je uspjela od BiH napraviti „model i primjer za ostale balkanske zemlje“ (Dževad Juzbašić). Grof Kállay je uvećao javne rashode BiH s 13,6 u 1882. godine na 48,8 milijuna kruna 1903. Financirao ih je prihodima od koncesija, monopolima nad duhanom i soli, ali i uvećanim porezima i javnim dugom.
BiH je u 20. stoljeće ušla kao najrazvijenija balkanska zemlja, a izišla iz njega u dronjcima. Dok je Titova Jugoslavija nešto i činila za BiH (uključila je u zračni transport, modernizirala željeznice i ceste, reindustrijalizirala zemlju; doduše, na teret vanjskog duga i masovne neuposlenosti), karađorđevićevska Jugoslavija je bila gubitak vremena. BiH, koja je još 1858. proizvodila željezo, po kvaliteti ravnom najboljem švedskom „koji su industrijalci Graca uvozili za specijalne svrhe“ (Palairet), služila je u ‘’jugoslavijama’’ kao unutarnja kolonija.
No, ni taj „trijumf politike nad ekonomskom racionalnošću“ (Palairet) nije spriječio BiH imati vanjskotrgovinski suficit čak i 1990.
Od karađorđevićevskih upravljača Bosnom i Hercegovinom samo je gore aktualno bezglavništvo. Uspijeva napraviti najgore od onoga čega se god dotakne. Unatoč najvećoj pomoći po glavi stanovnika u povijesti svijeta, BiH zaostaje i za Balkanom. Prokockana je ino pomoć, devizne doznake dijaspore, novac od sukcesije Titove Jugoslavije, a zarad svojih plaća bezglavništvo se zadužilo kod trgovačkih banaka i MMF-a.
Vlast je gora i od najgore balkanske, one crnogorske knjaza Nikole (1860-1916) iz doba „parazitizma i banditizma“ – poslije bitke za Grahovo 1858. do 1875. „Bandizam je bio bitna grana ekonomskog života“, odnosno „dobro organiziran biznis“ (Palairet). Tada se slavilo banditsko pleme Kuči, koje je „živjelo skoro isključivo od pljačke i ratnog plijena“ (Jovan Erdeljanović).
Pleme je, doduše, pružalo i temeljnu socijalnu zaštitu, koristeći dio pljačke za potporu siročadi i udovicama. Otimali su turska dobra u 17. stoljeću, dubrovačka u 18., a u 19. pljačkali sve i svakog. Takav sustav moralnih vrijednosti koji ne osuđuje nego hvali pljačku može se danas u Europi sresti jedino u BiH.