U Mostar ako kreneš: Biba Kajtaz, ZZ-Top i sedam malih parkova

 

U Mostar ako kreneš: Biba Kajtaz, ZZ-Top i sedam malih parkova

Mostar (RTM) – Biba je ogorčeni čovjek kojeg možete svakodnevno susresti u njegovu neprekidnom traganju za izgubljenim vremenom. Zadnji put kad smo se susreli, njegova frizura, ali ne i kilaža, asocirala me na pjevača Luisa.

A on će poučno-prijekono: Kakav Luis!? ZZ Top! Dosta više seljakluka i narodnjaka!

Kažu da posebna vrsta afričkih skakavaca može uništiti livadu, žitnicu, šumu pa i prašumu, pod uvjetom da ih se dovoljno nakoti. Dakle, i amazonska prašuma mogla bi biti pojedena, čisto u teoriji, ali čak se ni skakavaca ne može toliko namnožiti. Zasad.

Svi koji su zadnjih deset godina živjeli u Mostaru, mogu se sjetiti performansa koji je izveo gradski park, poslije rata nazvan i (vrlo neoriginalno) Zrinjevac.

Prije obnove izgledao je kao žrtva velike najezde afričkih skakavaca, kakva se i u Starom zavjetu spominje. Sad je zelen, uredan i manje-više nepolomljen (osim, dakako, jadnog Bruce Leeja, koji je bio najbolji eksponat u parku… dok je bio).

A zašto je Park uredan?

Pa jednostavno – čuva ga čovjek koji ima guna i s kojim se nije šaliti. Što se tiče nas, građana, i naše (ne)nekulture, obnovljeni park bi odavno bio (ponovno) mrtav. Oglodan i skršen, kao otvori famozne Staklene banke u blizini. Jednostavno – u genima generacija koje su došle u i nakon rata, prejak je destruktivni kod. Moguće da samo Bog zna odakle se taj destruktivan gen u tolikoj mjeri ovdje koncentrirao. Premda, oprostili bismo mu ako ni on ne zna…

Ima l’ se šta ovdje razvalit'…?, glavno je pitanje nakon Jes’ to opet pao na Blackburnu (na čemu li se već pada, svejedno).
Kako onda vjerovati da ovaj grad, s tako destruktivnim kodom, može podnijeti sedam novih parkova?

Arhitekti-entuzijasti, koji potječu iz ovog grada (ili okolice) pokrenuli su plemenitu inicijativu podizanja sedam novih parkova, ali problem je što oni imaju mentalni kod normalnoga grada.

Za svaki park trebalo bi predvidjeti po (najmanje) jednog čuvara, obnovljenu rasvjetu i strogo pridržavanje kućnog reda, odnosno propisa da se maloljetnici ne smiju zadržavati u gradu nakon 23 sata. No, od svega bi pritom najviše koristio video nadzor u tim novim zelenim oazama i spremnost gradske uprave i policije da se prema vandalima nastupa dosljedno i uz novčane kazne koje zabole. Jer, kako upratiti destruktivne najezde afričkih skakavaca do 23 sata?!

Priča se kako su stanari oko parkića pored Radobolje u Vatikanu, tik uz dvorište Katedrale, pokušali angažirati Stallonea kao zaštitara, ali ih je ovaj u panici odbio, a sad traže vezu do Chucka Norrisa…

Stvar je u tome što ovo uopće nije vic. I što policija uopće ne zna gdje se to nalazi hehe…

Zapravo, podizanje i njegovanje gradskih parkova trebalo bi biti zadatkom, obvezom i zadovoljstvom žitelja grada, a ne nostalgična gesta onih koji su otišli i ne pada im ni na pamet da se tu ikad više vrate, ali su spremni sebi i civilizaciji iz koje dolaze podići simboličan spomenik.

Grad više ne stanuje ovdje…

Stoga je kod većine ljudi koji godinama čeznu za mirnim i urednim životom ovakva ideja izazvala dosta skepse, ali prije svega duboku tugu koja prati pitanje očajnika – Zašto ovaj jad i kaos baš nas snađoše…?

Nehotice, stanje grada u zadnje vrijeme uspoređujem s poznanikom i (jedno kratko vrijeme) epizodnim susjedom Bibom (Ahmedom) Kajtazom.

Biba je ogorčeni čovjek kojeg možete svakodnevno susresti u njegovu neprekidnom traganju za izgubljenim vremenom. Ako ga primjerice upitate (uvjet za to je da uopće želite s njim stati i popričati) – Biba, kakav je to novi imidž, to se malo Luis fura? (Zadnji put kad smo se susreli, na to me asocirala njegova frizura, ali ne i kilaža…), on će zasigurno poučno-prijekorno odgovoriti: Kakav Luis!? ZZ Top! Dosta više seljakluka i narodnjaka!

Uistinu – ZZ Top!

Posramljen, nastavim slušati Bibine opservacije i shvatim da sam i sam zarastao u korov koji je zahvatio grad.

Biba Kajtaz zasigurno nije neko ko je bio ili će biti reprezentativna osoba koja će napraviti velika životna djela i po kojoj će (i nakon koje će) grad biti poznat. Ali je Biba – GRAD!

Njegovo lutanje gradom i gorčina kojom obasipa svog sugovornika podsjeća na čuvara uništenog parka. Podsjeća na pjesmu o keruši kojoj sad netko želi vratiti sedam malih kučića.

Njegov lik i djelo vraća nešto starije ljude u doba kad je grad izgledao potpuno drukčije. Kad si mogao kupiti longplejku u Razvitku, a singlicu u HIT-u, pritom se sagnuti nad mlazom vode u fontanici pred HIT-om ili jednostavno sjesti pred Jagnje, u Peticu ili na terasi Neretve, odnosno Bristola.

Mogao si, ako ti je volja, kroz Cernicu ili Fejićevom otići u pred Tin ili u Tabhanu, a ništa te nije sprečavalo ni sjesti preko puta u Labirint. U povratku, kibicirao bi cure na Bulevaru pa onda zasjeo na kakvu šuplju ispred Rondoa.

I što je najbolje u svemu – mogao si to! Danas niti možeš niti dokraja smiješ… Uvijek se pitaš dokle je tvoj dio grada. Htio ne htio. Pritom, ti uopće nemaš svoj dio grada. Ponašaš se poput Bibe Kajtaza i po čitave dane tragaš za gradom. Nigdje ga…

Ali, možda će jednom stvarno doći nasmijani lavovi… Možda sedam novih parkova dobije neke svoje mirne žitelje koji u njima jednostavno sjede, razmišljaju (mladi o budućnosti, a stari i o mladosti), bacaju tavle ili Play Stationa, iPada, pišu poeziju ili slučaju ZZ Top s iPoda…

Kako sada stvari stoje, Biba Kajtaz i dalje će nam biti savjest koja hoda i sve manje se i sama može oduprijeti umiranju duha grada.

Miljenko BUHAČ,
monet.ba

 

2 komentara

Komentariši