Vozdra raja …dobih e-mail od Mise Marica. Obradovan, iznanadjen ali i pocastvovan prenosim ga u cjelini ….. ovo je podrska koja puno znaci:
Dragi moj druze Denijal,
Obracam se prisno u naslovu, molim te, uvazi. Razloga je vise a reci cu dva: drzim se Prevera i "Barbare" u ratnom Brestu u kojojpjeva:" Ja kazem ti svima koje volim". I drugi: Iz svega onog sto znam o tebi, a posebno iz vapaja za ocuvanje Partizanskog spomenika u Mostaru, mi smo rod po osjecanju za pravdu, po sudbini da strazarimo na posljednjoj koti e da bi sacuvali istinu o onim koji su izginuli da bi mi zivjeli, a sve iz tog roda ja volim…
Ensvid nas Hadzajlic mi posalo adresu, sad je nadjoh. Pozni je sat i u ovoj Robinzoniji, u prozore mi mlati kisa, pod rebirma mi odjekuje, umoran sam veoma a nisam mogao da ti ne kazem s koliko je radosti odjeknuo tvoj poziv da branimo nase mrtve. Ispisao sam tomove o Spomeniku i lijepoj mladosti sa njega, slikao za tv, gledao sacuvati u stihu… Kad su pod njih mrtve, pred rat, postavili eksploziv, bio sam jedan od par govornika, zvali me. Ne sjecam se svega sto sam izgovorio pred pedesetak hiljada Mostaraca ali se pocetka sjecam:
"Dragi moji prijatelji, dragi moji sugradjani, svi ste vi nocas jasno culi ali, cini mi se, niste shvatili poruku koja vam je ovdje ostavljena. Ovo zlodjelo nije pisano ni latinicom, ni cirilicom, ni arabicom – pisano je desnim kaziprstom umocenim na jastucetu za muhure. Ovdje su postavili pitanje stanarskog prava; ko ce uzeti kljuceve vaseg grada"…
Samo tad i kad sam sacinio tekst himne Rodjenih osjetio sam da sam "upisan" u Mostarce. A te noci na Partizanskom sam znao ono sto ce mnogi kasnije saznati. I platiti, krvavo.
Elem, da te ne dusim dugim pripovjedanjem, zelim reci da u tvojoj plemenitoj nakani ocuvanja i mrtvih i zivih antifasista Mostara, i ne sam o Mostara, na ovom krhkom ali jos upotrebljivom ramenu imas siguran oslonac. Oslonis li se, ne brini, necu pokleknuti.
Hvala na strpljenju, hvala na svemu,
S.F.-S.N!
Miso Maric
