Bez prava na sjećanje – Mogućnosti suživota

Piše: Mr. sc. Dragan Markovina
Prije dva dana sam, nakon ugodnog ljetnog nerazmišljanja o politici općenito, a posebno o već tisućama puta prožvakanim temama nerješivosti zamršene i zacementirane političke situacije u Bosni i Hercegovini, vrteći kanale, naišao na Dodikov intervju s Matom Đakovićem na OBN-u. Neovisno o svemu izrečenom, što bi se moglo opet na isti, već viđeni način analizirati danima, zaustavio sam se nad pitanjem o daljnjim političkim planovima i eventualnom mogućnosti Dodikovog napuštanja političke pozornice.

Točnije, malo me zatekao kraj Dodikovog odgovora, za koji je sasvim irelevantno da li je izrečen iskreno ili s predumišljajem. Radi se, naime, o tome da je čak i Milorad Dodik izrazio bojazan za buduće međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini, ako je suditi po tome da će te odnose po logici biologije, usmjeravati današnja omladina koja nema iskustvo zajedničkog življenja i odrastanja, a samim time gotovo da istinski i ne poznaje ostala dva naroda u državi.

Tome su nažalost, znatno više od samoga rata, pridonijele politike svjesnog naglašavanja razlika i svjesnog stavljanja znaka jednakosti između nacije i religije, čime se de facto išlo ka negiranju sekularnog i građanskog karaktera društva.

Da bi se taj uistinu ključni problem Bosne i Hercegovine riješio, treba dosta vremena, ali, u prvom redu, i političke volje.

Mostar je s te strane, u odnose na ostale gradove u državi, u velikoj prednosti, s obzirom da je, unatoč svim groznim stvarima koje se u gradu događaju, ipak doista uspio zadržati svoj višenacionalni karakter. Put kojim se treba kretati dalje zapravo je vrlo jednostavan, samo treba htjeti.

Prije svega nužno je pod hitno obnoviti središte grada na Bulevaru i obogatit ga najfrekventijim sadržajima, poput tih nesretnih trgovačkih centara i posebno multipleks kinima, kamo bi naravno dolazili svi građani.

Druga osnovna stvar je eliminacija vjeronauka iz državnih škola, te obavezno stvaranje normalnih zajedničkih razreda, barem u Staroj gimnaziji, s tendencijom da ona postane opći obrazac koji će vrijediti za sve srednje, a kasnije i osnovne škole, u kojima bi se, osim iz književnosti i povijesti, radilo po jednom programu.

Također bi bilo nužno integrirati mostarsko sveučilište i poticati na pokretanje zajedničkih znanstvenih projekata profesora sa univerziteta i sveučilišta.

I na kraju, umjesto ukinutog vjeronauka, sve bi škole bile obavezne uvesti predmet poznavanja povijesti grada i Hercegovine, koji bi, naravno, bio jedinstven za sve škole u gradu, a pri čemu bi njegov sadržaj bio izrađen u zajedničkom projektu znanstvenika sa oba sveučilišta.

Provođenjem ovih mjera, s kojima se može početi već od sutra i koje ničim nisu vezane za ustavne i staturne odnose, Mostar bi znatno povećao svoje šanse u budućnosti.

Kad bi za to, naravno, bilo političke volje.
 

Komentariši