Pogled sa strane

Piše: Teodor Toza Radović

Bilo jednom jedno groblje. Kakvo groblje? Veselije od današnjih stadiona. Naš fudbal je ionako „ubijen“ u pojam, pa stadioni nam sve više liče na groblja,. Nije to problem. Bolji fudbal nismo ni zaslužili. Uostalom, svi imamo kablovsku, ko će se danas zamajavati sa lokalnim diletantima po poljanama sa montažnim trbinama, kad možemo gledati lige „petice“. Za taj naš fudbal me, da izvinete, baš zaboli… (briga ili…nazovite to kako god hoćete). Mene brine nešto drugo. Brine me što jedno spomen groblje liči na zapušteni seoski stadion zonskog ligaša. Brine me što nekadašnje spomen groblje izgleda upravo kao da je preko njega pretrčala rulja gore spomenutih lokalnih diletanata koji su tu imali trening.

Taj njihov trening je, Boga mi, potrajao evo skoro dvadesetak godina. Upali diletanti na zelenu travu spomen groblja, pa pomislili „Bog te maz'o, ovo je pravi stadijon, vidider trave prava, aha, danu mi loptu jednu da ja ožežem ođekana, dosta sam vala igr'o na onoj svojoj oranici. Od sad ću ja vođekan trenirat“.

Malo zatim, brđani i lokalni diletanti otkriše da to nije stadion, ali bi već kasno. Ostade groblje devastirano od njihovih čizama, jer kopačke imali nisu. I od kamenja i sprejeva, jer ih ta lopta nije puno zanimala. Da stanje bude još gore, kad ti diletanti otkriše pravo svojstvo tog objekta, stadoše ga rušiti još gore, bijesni na same sebe, jer su saznali da im tu djedovi počivaju. A lokalni diletanti ne vole svoje djedove. Zašto? Zato što su im na televiziji rekli da su im djedovi „igrali za pogrešan klub“. Pa onda – gazi po prošlosti! Gazi, mater im njihovu! Ops, njihova mater je moja prababa! Nema veze, gazi, ruši !!!!! Oj, deda mater li ti je**m, što si bio na pogrešnoj strani, pa sad moram svoj obraz oprati ovako.

Šalu (šalu?!) i metafore na stranu.

Svjesni smo vremena u kojem živimo, kao i permanetne političke zategnutosti. Svjesni smo da će veliki broj pripadnika svakog od tri naroda u međusobnim duelima navijati za „one svoje“. Kobna neminovnost i realnost. To još i mogu da svarim, ali mi nije jasno da niko ne pokazuje političku i ljudsku volju da renovira najsvijetliji i slobodan sam da kažem – najljepši spomenik antifašističkoj borbi u širem regionu?! Bez ikakve namjere da budem politički korektan, surov je fakat da su sve vjere i sve nacionalnosti učestvovale u njoj. Zašto se onda stidimo spomenika našim djedovima? Zašto sopstvenim precima psujemo majku?

Hajde i da zanemarimo ono najvažnije – istorijsku i kulturnu važnost tog spomenika, koji je (u stvari, u realnosti se vidi da nije, nego bi trebao biti) pod zaštitom države.

Koliko je vas mojih vršnjaka u srednjim tridesetim – prvi put zavuklo ruku ženskoj ispod bluze na tom istom partizanskom groblju? Zna se da je curama uvijek bitan ambijent, a šta smo mi fakini mogli ponuditi u svojim tinejdžerskim godinama? Restorane sigurno ne. Ispod Starog mosta je vazda bio buljuk raje. Drpanje po haustorima? Ne nadaj se rođakm da će ti ijedna iole pristojna cura dozvoliti to prvi put u haustorum gdje joj je stari predsjednik kućnog savjeta…šta bi komšije rekle?!

Park? Ni slučajno! Zna se što cure idu u park. Zna i ona što si je poveo tamo…ne nadaj se brato moj. Znam ja da bi je ti na Trimušu poveo odmah, ali maloljetan si, kola nemaš, za restorana nemaš, živiš sa starcima i ideš u srednju…pa gdje da prvi put, s oproštenjem, osjetiš žensku sisu pod rukom?

Pa na Partizi, naravno! Na našoj Partizi. Na Partizi svih nas. To je bilo jedino groblje koje nije utjerivalo strah u kosti djevojkama, nego naprotiv – taj fantastičan ambijent je uvijek nekako bio bonus poen da se makar ono gornje dugme bluze lakše otkopča.

Zato, kad malo bolje razmislim, današnji diletanti su bijesni na sve živo i ruše sve pred sobom, jer u godinama kad je trebalo, nisu imali gdje da uhvate curu za sisu. Pa su bijesni na nas što smo imali tu mogušnost u tim slatkim nevinim godinama kad nismo drkali na porniće sa interneta nego na sjećanje kako smo baš sinoć na Partizi osjetili sisu pod rukom. Heeeej, pravu žensku sisu. Tita mi milog!!!

Zato, kad god neko spomene Partizansko, neka mi oproste čuvari tekovina, ja se ne sjetim Bogdana Bogdanovića. Ni toliko onih koji su živote dali da bi mi u miru živjeli 45 godina Bog nek im dušu prosti. Ne sjetim se u prvom momentu ni svoje učiteljice Sabine Zahirović, ni svog prvog be iz pete osnovne s kojima sam u glas zajedno ponavljao „Danas, kad postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ…“ …ne!

Ja se prvo sjetim dodira tih putenih ženskih grudi. Prvog dodira. Baš tu na Partizi.

I zbog tog najljepšeg sjećanja iz mladosti, kad sam te noći odškrinuo vrata svijeta odraslih, ja želim da Partiza bude ono što je bila! Da i druga djeca osjete to. Jer, siguran sam – kad osjete to toplo i čvrsto, napeto od iste želje – manje će biti bijesni. Manje će misliti kako da sruše. Misliće kako da grade. A na graditeljima, ne na rušiteljima – počiva budućnost zemlje. Ako u sadašnjosti ne poštujemo prošlost, teško da ćemo imati ikakvu budućnost….

Vratimo Partizi stari sjaj, raja.