PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU Vidjeno i dizivljeno ocima dvojice umjetnika-poeta, Mostarca i Beogradjanina Predraga Matvejevca i Bogdana Bogdanovca Velicanstveni spomenik "Partizansko groblje" u Mostaru, djelo Bogdana Bogdanovca,arhitekte i erudite svjetskog glasa, nakon svih uzasa koja su se desili toliko je zapusteno, oskrnavljeno i devastirano da predstavlja civilizacijsku sramotu prvog reda. Taj spomenik izgradjen je kao simbol velicanstvene borbe svih naroda Jugoslavije za slobodu, a istovremeno kao jedinstven arhitektonski ukras sireg ambijenta Mostara, zapusten, trosan, tuzan i ponizen barbarskim odnosima, izaziva najveci osjecaj stida radi onih koji ne znaju sta je vrijednost, sta je pijetet, sta je ljepota koja traje i ~cuva sjecanje. Stidimo se radi slijepih zlotvora koji unistavaju sve sto ne razumiju ili jos vise unistavaju ono sto naslucuju da je vrijednost.
O kataklizmi mostarskog spomenika govore dva covjeka razlicito vezana za Mostar. Rodjeni Mostarac, knjizevnik, pjesnik i vjeciti zaljubljenik u svoj grad, umjetnik svjetskog glasa – Predrag Matvejevic, i graditelj Beogradjanin, gradjanin svijeta, arhitekta i umjetnik svjetskog glasa Bogdan Bogdanovic.
Prenosimo neka njihova zapazanja kada su uzasnuti i zapanjeni ucinjenim nedjelom kazali svoje utiske.
BOGDAN BOGDANOVIc- "U Mostaru sam bio dva puta i vidio da je spomenik dosta isaran, nalazi se na desnoj obali i na njemu su se mnogi izivljavali. Njega je dohvatilo fino mediteransko rastinje tako da sada podsjeca na neku Borhosovu pricu "Grad u djungli". Zbog toga sam ja insistirao da se ta vegetacija oko njega ne sade. Medjutim, ja sam bio potpuno ravnodusan kada su skrnavljeni moji spomenici u Mostaru i Vukovaru. Nezamislivo mi je kako da zalim za gomilom kamenja a nema citavih gradova niti ljudi u njima. U Vukovaru su spomenik ostetili braca cetnici. Oni tada nisu ni znali da ruse spomenik podignut srpskim zrtvama, verovatno nisu imali pojma sta je to. Bilo je to samo rokaj i rusi."
Mostarac, pjesnik i zaljubljenik u svoj grad kaze:"Znao sam otprije da je Partizansko groblje u losem stanju. Nisam mogao ni zamisliti da je u ovakvom. Prilaz poplocan krupnim kamenim oblucima, koje je uglacala Neretva, sav je razrovan i ispresjecan dracom, sibljem, korovom, nekim divljim rastinjem kojem ne znam imena. Na vise mjesta iscrtan je kukasti kriz, plavom bojom, odlucno. Put koji se uzdise prema sredisnjem dijelu spomenicke kompozicije godinama nije pometen i ociscen. Izmet se osusio i stvrdnuo u coskovima, po strani. Unaokolo su pobacane ‘sprice’: mnogo mladih ovdje uzima drogu. Vlaga i voda izbijaju iz bocnih zidova, ostavljaju za sobom smedje mrlje, ponegdje crne. Popeo sam se do zaravni na kojoj su nekoc bile poredane nadgrobne ploce s imenima i prezimenima partizana ispisanih rukopisom, s datumima i mjestima njihova rodjenja i smrti. Kosti su im strunule drugdje, na bojnom polju gdje su pali ili logorskom stratistu gdje su strijeljani, negdje u sumi, vrleti, u jami. Ni mrtvima im nisu dali mira. Kamene stele razbacane su unaokolo, prebijene na dva ili vise dijelova, ponekad smrvljene. Sastavljam ulomke i pokusavam procitati natpise. ‘Nozic Muhamed rodjen 1926. u Mostaru, poginuo 1945. na otoku Krku. Sumonja Cvitan’, ne vidim datum i mjesto rodjenja, ‘poginuo 1943. na Sutjesci.’ Legendarna doktorica Berta Bergman, Zidovka koja je odnekud dospjela u Hercegovinu, zavrsila je kao zrtva holokausta u Jasenovcu. Njezina sestra, poznata hrvatska glumica Marija Kohn, uspjela je prezivjeti. ‘Bronzovic Tonci, Dalmatinac’, upoznao sam kao djecak njegova oca Fabijana, kamenoresca s otoka Braca – nikad ga nije prezalio, ni on ni supruga mu Marika, dali su isto ime sinu koji im se rodio poslije rata. ‘Milavic Salko, rodjen 1920. u Mostaru, poginuo 1943. u Sloveniji’. Uzalud trazim malu plocu koja je stajala nad praznim grobom narodnog heroja Ante Zuanica, kojeg sam upoznao kao osmogodisnjak: brat je jednog od mojih najdrazih skolskih drugova, sin suca Ante Zuanica, staroga Dubrovcanina, koji ga je zvao po raguzanski, Bube. Bube je poginuo kod Glavaticeva, stiteci odstupnicu ranjenih partizana. Po njegovu imenu zvala se jedna lijepa ulica u Mostaru, sredistu Mostara, kojoj su 1993.godine promijenili naziv. Procitah po razbijenom kamenju jos dosta imena, svih nacionalnosti: ‘Corluka BoSko, rodjen u Pijescima, poginuo u BlaZuju, Jusuf Kupusovic, Andjelko Dakic. I tako redom. Nema ploce Mustafe Balica, brata cuvenog skakaca sa Staroga mosta i moga drugara Emira koji se u ovom novom ratu nasao u logorima "Heliodroma" i "Dretelja" slijedeci njegov primjer. Divlja smokva i zovina izrasle su posred groblja, medju kamenim plocama, korovom, razbijenim bocama, smecem. Njihove grane pokazuju da ovo stanje nije ovakvo od jucer, da to tako traje. Oko groblja su srecom ostali vitki cempresi, borovi, omorike, pokoji lovor, nijemi svjedoci onog sto se dogodilo. Uz njih rastu mediteranske trave. Poznajem im miris, isti kao na susjednom, katolickom groblju Masline, na kojem pocivaju moji roditelji. Moj otac nije bio katolik, ali je zelio da ga pokopaju uz moju majku koja je to bila. Smatrali su oboje da grobove ne treba dijeliti. Nisu ni slutili da ce i groblje dozivjeti ovakvu tragediju.”
Hamica Ramić – Suicid vlastite povijesti
