„On njoj bijase prva simpatija,ona njemu velika zagonetka,vragolanka.Nju ocarase najplavije oci,a njega njene prelijepe kosei divne napucene usne.To joj rece dosta kasnije.Platonska ljubav preraste u iskrenu i cistu,cistu kao suza rodjenog djeteta.Danima setase drzeci se za ruke,znadose samo zato,i mislise citav svijet je samo njihov.Zivjese samo za subote i nedelje…tada ona imade izlaske u grad.Svracase cesto na partizansko groblje,spustase karanfile na ploce sa uklesanim imenima,mladosti koja izgubiti zivote za ideale i vjeru u bolje sutra…Odlazise u Veliki park na Rondou.Puno je onih sto se vole,a oni nekako najzaljubljeniji…ili su oni samo tako mislili.Klecace on na koljenima i pjevase is sveg glasa GRESNICU.Ni na koga se ne osvrtase …bili su svom svijetu.Tek ce joj nekada poslije reci zasto pjevase bas tu pjesmu.
Njeni izlasci bijahu do 9.30’.Ponekad ih zanese ljubav…bace pogled na sat..ona ce zakasniti…a majka ceka…na kaucu pored prozora…odgrnuta zavjesa.Brine gdje je njena jednicica.“
Preneseno sa foruma MOFORAJA
