SVI SMO IMALI ILI IMAMO PRVE LJUBAVI KOJE SMO MNOGO VOLJELI, ALI SVE NISU U PJESMAMA, KAO OVA.
MARIJA
Marija bješe lijepa kao Mostar
volio sam njen miris
pomješan s mirisom Mostara
volio njene oči boje Neretve
njene duge crne kose
njen glas – ljetni žubor Radobolje
volio sam njeno vitko tijelo
kao jablan u mom dvorištu
volio njen lagani hod
njene nevidljive stope
koje su se širile Mostarom
volio sve što je podsjećalo na Mariju
volio i volim Mostar i godinu 1971.
i ne sluteći Marijin odlazak
znam
ljubavi često završavaju s odlascima
koliko odlazaka u jednom životu
koliko ljubavi
koliko bola
koliko razočaranja
koliko ljepote u jednom životu
a da toga i nismo svjesni
o moja Marija
zbog čega uzdišeš u ovom prelijepom danu
zbog čega plačeš na obalama Majne
zbog čega proklinješ život
kada i ne znaš kuda će te odvesti
možda smo mi bili samo lijep san
kojeg smo zajedno snili
o moja Marija
gdje li si sada svoju ljubav posijala
sjetiš li se ikada Mostara i naših mostovanja
u kojima smo imali ljubavi za cijelu planetu
sjećaš li se kako smo drhtali u vrele ljetne dane
nakon što bi preplivali rijeku s ljeve na desnu
i s desne na lijevu obalu
sjećaš li se vrbovih šešira
vrpci oko pasa
oko vrata ruku i nogu
izgledala si božanstveno
tvoje tijelo boje bakra
prošarano neretljanskim pjeskom
treperilo je kao Mostar na ljetnom suncu
sjećaš li se Marija kako smo gradili gradove
u neretljanskom pjesku
jedan blizu drugoga
između rijeke koje su ih razdvajale
a onda smo ih mostovima spajali
imali smo naše gradove bez kapija
gradove bez granica i graničara
bez carine i carinika
gradili ih s ljubavlju
a pogledaj sad ovo
pogledaj moja Marija
ovo nema ni dodira sa ljubavlju
koju smo nekad djelili ulicama Mostara
da li je neko oteo ljubav
i opasao je visokim debelim bedemima
ili je ljubav otišla s tobom negdje tamo
negdje tamo
negdje tamo gdje je ne poznaju
Marija
sjećaš li se kako smo trčali ulicama
držeći se za ruke
smijući se svemu i svačemu
sjećaš li se kako si se skrivala
u gustim vrbacima i među stjenama
kako si me gađala kamenčićima
i posipala hladnom vodom
dok sam ležao u vrelom pjesku
sjećaš li se kako si me strasno ljubila
u hladna predvečerja ispred Gimnazije
na Partizanskom groblju
i ispod razgranatih platana na Rondou
sjećaš li se kako smo jeli šampite i minjone
i pili bozu u Fejićevoj preko puta kino Zvijezda
sjećaš li se kako smo gangali
ispred kuće profesora muzike
koji je dobijao alergiju kad čuje gangu
da li se uopšte ičega više sjećaš
Marija, o moja Marija
da li si sačuvala naše uspomene
ili si sve pokopala onoga dana
kada si dala mene Neretvu i Mostar
za Frankfurt i Majnu
Marija
naš Mostar je ostao sam
tamo nema tebe
nema mene
nema nas
tamo sad nove djevojke i novi mladići
pokušavaju da obnove neke stare ljubavi
ali ovo je nova era Marija
u kojoj je i sama riječ ljubav postala mislena imenica
a mostovanja postala rjetkost
Mostar ma kakav bio nadživjet će nas
mi ćemo umirati s njegovim imenom na usnama
i utonuti u vječni san s našim Mostarom.
IBRAHIM HONĐO (IZ KNJIGE "PJESME KOJE NISAM TREBAO NAPISATI)
