Agonija Veleža

http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/10016/agonija-se-nastavlja-uprava-rastjeruje-sve-koji-istinski-vole-velez

Uprava rastjeruje sve koji istinski vole Velež

Treba li Velež pasti u bezdan, iz koga nema povratka, pa da se Uprava kluba „smiluje“ i, konačno, na radost svih onih kojima su „rođeni“ na srcu, ode iz kluba. Posljednji neuspjeh u Trebinju, peti uzastopni, zvona su na uzbunu, ali, izgleda, njihovu zvonjavu ne čuju bezlične osobe, koji su umislili da su oni Velež i da bez njih nema Veleža.

Smiješno i tragično, u isto vrijeme. Jer, svako onaj koji iole poznaje Veležovu istoriju, potvrdiće da je ovo najlošija uprava, a pojedinci se ponašaju da je Velež njihova prćija i babovina. Velež nema predsjednika, jer je Šefkija Vila to odavno prestao biti. U foteljama godinama sjede jedni te isti ljudi, koji su tu više zbog sebe, a ne zbog kluba. Potezi koji vuku, to najbolje potvrđuju.

Umišljeni, arogantni i samozaljubljeni, ovi „prepoznatljivi“ članovi Uprave, koje, prije rata, skoro niko i nije poznavao, rastjerali su oko sebe sve one koji istinski žele dobro Veležu. Rastjerali su one koji čine dušu svakog kluba. Navijače, koji su bili i ostali Veležovci od glave do pete, koji ga vole kao najrođenije dijete. Koji su prozreli prljave igre pojedinaca, koji u klubu rade šta i hoće, jer nikome ne odgoavarju, niti im se iko smije suprotstaviti. Svima, koji to i pokušaju, prijeti se na razne načine. Zato i ne čudi što su tribine stadiona u Vrapčićima sablasno puste. Na njima odavno nema članova Kluba navijača Red Army, koji istrajavaju u javnom saopštenom zahtjevu da svi oni koji vode Velež u propast odu iz kluba. Dok se to ne dogodi, Red Army će boditi Veležovce, ali ne fudbale, već rukometaše u sportskoj dvorani u Sjevernom logoru. A jadan je klub, koji uz sebe nema navijače, jer su oni najveće blago.

Prije rata, predstavnik Red Army bio je član Uprave kluba i zato nikad nije problema. I kad je gubio, navijači su ostajali vjerni najdražem klubu. Pratili su svoje ljubimce na stadionima širom Jugoslavije. Bili su, što su često isticali i fudbaleri, stručni štab i uprava, dvanaesti igrač. Njihovo bodrenje tjeralo je igrače da do posljednjeg atoma snage izgaraju na terenu. Bodrili su klub i kad je gubio i nikad mu nisu okrenuli leđa.

I malo dijete u Mostaru, u to vrijeme, znao je poimenično sve članove Uprave, koji su bili uglednici u pravom smislu te riječi. Jole Musa, Boris Birjukov, Ćoza Ćemalović, Jovo Pištalo, Nedim Vila i ostali svakodnevno su bili u klupskim prostorijama, vukli su poteze za dobro Veleža, koji je, uz „veliku četvorku“, bio najbolji i najomiljeniji klub. Igrao je Velež i najljepši fuddbal, imao je najbolju omladinsku školu, koju su vodili veliki fudbalski znalci Leo Hrvić, Mican Kordić, Zeko Selimotić, Salem Halilhodžić, Čorba Hadžiabdić…

Od sve te ljepote, ostalo je, nažalost, samo Veležovo ime. Jer, „uglednici“ su promijenili i Veležov grb, onaj iz 1922. godine, jer su umislili u svojim bolesnim glavama da se istorija Veleža piše od njih. Znali su oni dobro da Velež, bez svog simbola, nije ono što je bio i to je bio početak uništavanja kluba. U Upravu dolaze ljudi bez ikakvih kriterija, uglavnom se vrte jedni te isti. Za direktore se postavljaju i oni, koji ni prosto proširenu rečenicu ne znaju izgovoriti bez greške, a da ne govorimo o njihovim ljudskim kvalitetima. U omladinskom pogonu su pojedinci, koji loptu ne znaju uštopati kako treba. Za trenere se dovode oni koji će bespogovorno izvršavati ono što im kažu pojedinci iz Uprave. Salem Halilhodžić bio je spreman doći i preuzeti klub, ali su pojedinci, u strahu za vlastite pozicije, u javnost plasirali priče o tobožnjim Salemovim ucjenama, a svi oni koji poznaju starijeg Halilhodžića znaju da je to bezočna laž. Nijedan bivši fudbaler Veleža ne dolazi u klupske prostorije. Zašto, znaju oni i ovi koji vode klub. A svi oni pomagali su klub, u kome su ponikli i u kome su stekli slavu. Pomagali su i Mostarci širom svijeta, ali se nikad niko nije sjetio da te ljude pozove u klub, popije s njima kafu i dogovori se o načinima daljeg pomaganja.

Sadašnja Uprava odavno je zaslužila crveni karton. A ako zaista vole klub, kako se hvališu na svakom koraku, učiniće najbolje ako, konačno, shvate da svakim novim danom, vode Velež u provaliju. A, možda, baš to i žele. Jer, njima ništa nije sveto, pa ni sveto ime, što se Velež zove, koji se voli kao dijete. Jer, što piše na jednom od brojnih transparenata prijadnika Red Army: „Volim te majko, ali ne kao Velež“. Valjalo bi da se ovog sjete nedodirljivi članovi Uprave, toliko omrznuti među navijačima, da bi se, pred ogledalom, trebali sami pogledati u oči.
 

Komentariši