Prvi skakači u Neretvu su se otiskivali još 1566. godine, dakle nakon što je sagrađen Stari most. O tome je prve bilješke ostavio 1664. godine znameniti turski putopisac i historičar Evlija Čelebija.
On je, između ostalog, napisao: "Most izgleda kao kao luk duge, koji se uzdiže do Kumove slame i pruža se s jedne litice na drugu. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob Božiji, Evlija, do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. Otkako je sazidan ovaj visoki most, od tada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni posmatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije“.
I pjesnik Aleksa Šantić je u svojoj "Neretvi" (1912.) opjevao hrabre skakače u vodu: "Neretva se lomi, a s visokih kula naga djeca skaču i vikom se kuplju…".
Jedan ovovremeni reporter s oduševljenjem je kazivao o mostarskim "ikarima": "U Mostaru je čovik bio tica. I svaka je tica imala svoj stil. Jedne su letjele raširenih, a druge skupljenih krila, jedne su se rušile kosije, poput lastavica, druge su padale gotovo okomito poput kamena. Revija tijela, zračno manekenstvo."
