http://bymosher.blogger.ba/arhiva/2010/11/09/2622465
Deveti novembar – Dan borbe protiv fašizma – Dan kada je srušen Stari most u Mostaru
– Radio BiH, Ratni studio Mostar; 9. novembra 1993. godine:
”Jutros, u 10 sati i 16 minuta sa brda Stotine srušen je Stari most nad Neretvom na mjestu gdje se rodio i proživio 427 dostojanstvenih i vitkih godina ljubujući sa svojom posestrimom Neretvom i drugujući s godinama i ljudima. Prvo ga, s ljetom 1992. godine, ranili neplivači s podveleške strane, a dokusurili, srušili, isto tako neplivači, s desne obale, iz zapadne Hercegovine. Srušili ga svirači gusala i pjevači gange! Srušili ga barbari 20. vijeka, zagovornici uljudbe. Svijet mračan, zao i nesvikao mostovima, rijekama, gradovima od kojih je uvijek zazirao. Ali ih je pljačkao, potom rušio i palio, ne bi li im zatro svaki trag. Nikad se Pariz po Ajfelovom tornju, zaljubljenom u nebo, niti Rim po kupolama crkve Sv. Petra na koje nebo legne da se odmori, niti London po Big-Benu, koji otkucava koliko nam je vremena ostalo i upozorava nas na prolaznost, niti ijedan grad poistovjećivao i prepoznavao po nekoj građevini – kao Mostar po tom Mostu, koji su odnekud zvali Stari, a ponašao se mladalačkije i djelovao svježije od svih ostalih mostova ovoga svijeta.”
– Radio BiH, Ratni studio Mostar:
Pjesnik kaže: Pjesma o Emini nikad umrijet neće. Mi kažemo: Mostar nikad umrijet neće, Mostar će uvijek biti Mostar.
Bio jednom jedan grad po imenu Mostar, u svijetu poznat po Starom mostu. Najljepši ukras što ga je ljudska ruka stvorila. Spajao je stoljećima ljude, kulture, vjere…
Grad Mostar se bombarduje, ruši, pali, uništava, a Stari most je UBIJEN.
Teška je kletva kamena ljutog ko guja šarka što pod stijenom vreba, opora i gorka k’o rodna gruda što je zovu Hercegovina. Strašna je odmazda ovoga neba, očaj kamena što pamti i vraća, pa ne znaš koga će da potrefi, jer svako zlo se jednom plaća.
Ovaj nekrolog je posvećen Starom mostu i sljedeći tekst iz pera mostarskog pjesnika i novinara Alije Kebe, istim povodom objavljen u “Oslobođenju”, zavrjeđuje vašu pažnju. Poslušajmo ga:
Gledamo, al’ ne vidimo. Slušamo, ali ne čujemo. Strahotna vijest. SRUŠEN STARI MOST.
Simbol Mostara, remek-djelo islamske arhitekture, dragulj svjetske kulturne baštine. Po Starom ljepotanu, ovaj grad obgrlila pjesma i upamtila istorija. Zvao se Stari, a starost ga ni dirnula nije.
Sve do prije desetak dana odolijevao je svom udesu. Nadvisivao smrti, razaranja i ubijanja. Ali, mimarin kamen kome su neimari udahnuli dušu i oblikovali ga s ljubavlju, nije mogao više da izdrži, zdrobio se i survao u rijeku. Kao i grad, zapravo, njegova Lijeva obala, Stari most je pogubljen. Njegova ljepota, sklad i raskoš u mrtvački pokrov zamotani. Nad Neretvom nema više vitke bijele duge, samo tama koja guta i svjetlost i ljude. Pun rana, zloslutnosti i gorčine, grad je zanijemio. Za svojim okamenjenim polumjesecom iskapao preostale suze.
U njemu su Mostarci gledali svoj neuništivi znamen, utamničeni svoju slobodu, obeznađeni svoju nadu, ratnici svoju pobjedu, pjesnici svoju pjesmu, zaljubljeni svoju ljubav.
Sad su ostali bez najljepšeg ukrasa. U ovoj bijedi i sunovratu života, čini se, taj im ukras više i ne pristaje.
Još proljetos hercegovački muftija Seid-efendija Smajkić, duboko ganut i uzrujan pred ranjenim divom graditeljske vještine je govorio da, Hajrudinovu ćupriju i nije trebalo graditi ovdje, nego na nekoj drugoj planeti, gdje se narod dići svojom baštinom, gdje je život radostan i gdje mostovi spajaju ljude, a ne razdvajaju.
”Pred njegovom ljepotom i monumentalnošću, čovjek postaje dobar i miroljubiv” – zapisaše nobelovac Andrić. Kako su i ove riječi danas prazne, puste.
U ovoj divljoj uništavajućoj prirodi šta su ljudska bića u stanju da učine opravdavajući se ratom?
A, Mostarci, bar njih većina, su znali da je ovom drevnom, veleljepnom zdanju izrečena smrtna presuda. Znali od ranije kada su kopita apokaliptičnih konja sa dva stravična jahača, četnikom i ustašom, počela da odzvanjaju mostarskim ulicama i sokacima, pa su Stari most čuvali, okivali drvenom skelom, oblagali i štitili automobilskim gumama.
Sve je uzalud!
Minulog proljeća i ljeta, stotinama i hiljadama granata je gađano istorijsko jezgro mostarskog Starog grada.
U utorak, 9. novembra (1993. godine) topništvo Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) je nakon brojnih oštećenja SRUŠILO STARI MOST.
Meteorskom brzinom vijest se prenijela na svim meridijanima gdje danas žive prognani Mostarci i Hercegovci. Aiša Alečković iz Šantićeve ulice u Mostaru, sada iz Minhena javlja: “Ne znam iz koje su bojne, iz koje topovske baterije rušitelji Starog mosta, ali akteri ovog vandalskog čina ne pripadaju ljudskom rodu.”
Je li ikad ljubav tolikim samopouzdanjem prkosila mržnji, kao u izjavi višestrukog i legendarnog šampiona sa Starog mosta Acka Finka, kojeg su nedavno kraj Neretve usmrtili snajperisti HVO-a: “Za moj Mostar bi dao život, a za Bosnu i Hercegovinu i dva života kada bih imao.”
I Neretva je postiđena, kao da ne teče već žalobno romori, da bi otrpjela bol za najljepšom kamenom i sunčanom ogrlicom, koju joj bezumnici i uljezi oteše.
Ali, i trpnja je ljudski miraz.<<
– Književnik Alija Isaković:
”…Deveti novembra 1993. godine Krleža bi zapisao: Sačuvaj me Bože tisućgodišnje hrvatske kulture i ratnog topništva. ‘Rvati su srušili Stari most u Mostaru. Poslije 427 godina priželjkivanja tim barbarskim činom hrvatska tisućljetna kultura dobila je pečat srama svjetske nulte kategorije koji će istrajati u njenom evropskom obzorju i ozračju narednih 427 godina…”
– Novinar Ivan Kordić:
”…Nema ništa dragocjenijeg od ljudskog života. Smrt čovjeka je smrt svijeta. Ali, ima građevina koje u sebi nose ljudski um i srce koje sačinjavaju dušu čovjeka, obris svemira i tvoračko Božije nadahnuće.
Jedna od takvih građevina je bio i Stari most u Mostaru. Njegova smrt je zato nešto više od običnog uništenja jednog mosta. Jer taj most je više od četiri stotine godina ispunjavao vidokrug svakog djeteta, žene, čovjeka. Njegov plemeniti, srezan lik niti je mogao izići iz pamćenja, niti se bilo koji Mostarac cijelog svog života mogao odvojiti od ovog pečata u duši…”
– Gojko Berić, novinar:
”…Mostarci na lijevoj obali Neretve, na kojoj sunce izlazi, žive danas u paklu koji strani reporteri opisuju kao kraj civilizacije. Ginu i umiru svakodnevno, ali su samo u utorak proglasili dan žalosti jer smrću Starog mosta iščupano je njihovo srce…”
– Mirko Šagolj, novinar:
”…U posljednje vrijeme sve češće se spominje mogućnost zavođenja sankcija prema Hrvatskoj zbog njene politike prema BiH.
Rušenjem Starog mosta sama ih je sebi zavela u moralnom pogledu. A one će trajati onoliko stotina godina koliko je trajao ovaj most.
Prije će vrijeme izbrisati i one stravične zločine koje su Karadžićevi četnici počinili u BiH. Prije će i njih čovjek zaboraviti i oprostiti nego ovaj u Mostaru. To je zločin za sva vremena, za generacije, za povijest…”
– Nijaz Duraković, član Predsjedništva RBiH:
”… Neretva više ne zna gdje će, a oni koji most srušiše će biti prokleti njenim šumom i brzakom. I nikad i niko im neće oprostiti. Ući će u istoriju srama. Istorija će govoriti o Bobanovim šakalima i prljavim hijenama rata koji napraviše najveći urbicid u posljednjih pet stoljeća, a uništiše odnose, možda, za naredni milenij…”
– Alija Behram, novinar:
”…Gospodo iz vodstva Herceg-Bosne, vaš fašizam na ovim prostorima niko nije nadmašio. To što ste učinili sa Mostarom za pola godine agresije, a sad i sa mostarskom svetinjom Starim mostom je vrhunac fašizma i zločina. To moraju da znaju i pripadnici hrvatskog naroda od kojeg se očekuje da digne glas i ograde se od tog vandalizma…”
Na kraju ovog prisjećanja želim da vas pozdravim sa dubokoznačnim stihovima Maka Dizdara:
”Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo doći
Jer ovdje se ne živi da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Živjelo”
SMRT FAŠIZMU
Ensvid Hadžajlić – MosHer
