Zapravo, sadašnja „uprava“ samo sprovodi u djelo davno zacrtani plan da se Velež ugasi, da nestane sa lica zemlje. Degutantno je više podsjećati, jer to znaju i vrapci na grani, da je sve počelo promjenom toliko dragog i prepoznatljivog Veležovog grba, koji je ustanovljen 26. juna 1922. godine, kada je osnovan klub, koji je dobio ime RŠK Velež.

Cijelo to vrijeme, Velež je bio simbol i svetinja Mostara i Hercegovine, baklja koja svijetli, s njegovim imenom se umiralo, za Veležovo ime se živjelo. Zvijezda petokraka na njegovim dresovima nikad i nikome nije smetala, niti je iko u tome vidio nešto loše. Sve dok nisu došli neki novi ljudi, „demokrate“, koji su u Veležovom grbu vidjeli nešto što samo njihovi mozgovi mogu pomisliti.

I zato su se onako krvnički obrušili na svetinju. Promijenili su grb, a time je, zapravo, počelo uništavanje Veleža.

Dok su, prije rata, u upravu Veleža ulazili časni i pošteni građani Mostara i Hercegovine, koji su, svako na svoj način, entuzijazmom davali doprinos njegovom uzdizanju i kada je bila čast biti član rukovodstva „rođenih“, u poratne uprave, sa malim i časnim izuzecima, ulazili su pojedinci, koji ni po kakvim kriterijumima tu nisu trebali biti. Karijeristi, mutivode, tipovi koji su prije rata bili totalni anonimnusi, koji ni na stadion Veleža nisu dolazili kao navijači, sada su odjednom postali ljudi koji „vedre i oblače“, koji kroje Veležovu sudbinu. A svi smo svjedoci kako to rade.

Uz sve ono što je dovelo do posrnuća svetinje grada, ova „uprava“ je uradila nešto što nijedna prije njih nije ni u snu pomišljala. Otjerali su navijače sa stadiona, koji, od maja, i ne dolaze na utakmice „rođenih“. Otišli su i korak dalje, pa su bacili kamen smutnje i među pripadnike Kluba navijača Red Army, koji sada, u ogromnom broju, redovno odlazi na utakmice rukometaša Veleža.

Zbog ovakve „uprave“, nijedan bivši fudbaler Veleža ne prelazi prag prostorija kluba u Titovoj ulici.

Znaju Marić, Bajević, Salem i Vaha Halilhodžić, Čorba i Toza Hadžiabdić, Tuce, Kodro, Barbarez i ostali velikani s kim imaju posla. A svi oni, bili su i ostaće Veležovci od glave do pete. I svi oni mogu i danas, na različite načine, pomoći da Velež opet bude ono što je do rata i bio. Leglo fudbalskih talenata, gdje su Sula, Leo, Mican, Zeko i ostali „brusili dijamante“, iznikle po mostarskim mahalama, koji su kasnije, na zelenom terenu, vezli najljepši fudbalski goblen.

I, za kraj, postavlja se logično pitanje: kada će sadašnja, od navijača odrođena, „uprava“ smoći toliko „snage“, napustiti klub i Velež predati u ruke onima, koji će za svoje „rođene“ proljevati krv i znoj da se Velež iščupa iz provalije, u koju ga guraju ovi tipovi.

Ili, čekaju da nestane i posljednja nada, da se klub ugasi i nestane sa scene.