Nikada u svojoj istoriji, klub svijetlih tradicija, iz čije je bašče iznjedreno na stotine vrhunskih fudbalera, nije pao na niže grane, a oni, kojima je povjereno da o njemu brinu, odradili su baš onako kako im je rečeno. Uništiti i ugasiti Velež, znači ugasiti biće Mostara, a sa gašenjem svetinje, ovi zaštitnici nacionalnih i kojekakvih drugih interesa, imaće brigu manje. Velež je trn u oku mrzitelja svega zajedničkog, svega onog što ima mostarski šmek. Bez Veleža, Mostar će biti baš onakakv kakav ti rušitelji i žele, a poltroni, dupelisci i hohštapleri svojski su se trudili da udare tamo gdje su pravi i iskreni Mostarci i najranjiviji. U Velež, tu gromadu, koja je, sve do juče, pronosila slavu grada, s čijim se imenom umiralo.

Velež se volio k'o zjenica oka, bio je klub svih mostarskih mahala i sokaka. U njemu su igrali momci svih nacionalnosti i nikad se, do dolaska „demokrata“, nije pitalo ko si i koje si vjere. Biti član Vleža, od pionirskog, omladinskog pa do seniorskog pogona, značilo je čast, ali i obavezu više. Biti član uprave Veleža značilo je i čast i odgovornost. U rukovodstvo kluba birali su se ljudi od imena i prezimena, ljudi koji su srcem pripadali Veležu. Jedan od njih nije bio iz Mostara, već iz Gruda. Zvao se Matiša Mikulić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine. U čijoj je kući bila velika Veležova zastava. Matiša je, znamo svi koji smo utakmice posmatrali iz novinarskih loža, uspjehe i poraze doživljavao toliko emotivno, da smo skoro uvijek strahovali hoće li njegovo veliko i plemenito srce izdržati do kraja utakmice.

Trebalo bi dosta prostora, pa spomenuti i sve druge, koji su bili u upravi Veleža. Stalno su bili na stadionu, pratili treninge i pionira, sve činili da igrači budu zadovoljni. I, uvijek su bili uz navijače, uz Red Army, kojima se divio i bard jugoslovenskog i svjetskog novinarstva, pokojni Miroslav-Miro Radojčić. Jedne prilike, gospodin sa leptir mašnom i novinarski poeta koji se samo jednom rađa, prateći iz novinarske kabine Veležovu utakmicu, nije krio da takvu iskrenu privrženost navijača voljenom klubu nije vidio nigdje gdje je hodio. Bio je toliko ponesen navijanjem, da je i sam ustao sa stolice i pjevao onu svima nama toliko dragu pjesmu „Rođeni, rođeni, kraj Neretve rođeni…“ Tada je rekao da, klub koji ima takve navijače i jeste simbol Mostara.

Nekad bilo, sad se spomenijalo. Sve ono što su decenijama gradili svi oni koji su bili u rukovodstvu kluba, sadašnji „uglednici“ bacili su pod noge. Samozaljubljeni do nebeskih granica, bez morala i ljudskosti, sa časnim izuzecima, otjerali su od Veleža sve oni koji mu dušom i srcem pripadaju i koji mogu, žele i hoće da pomognu. Takvima su vrata prostorija kluba u Titovoj ulici zatvorena, tamo, ni slučajno, ne zalaze ni bivši Veležovi asovi.

Takvim tipovima zasmetali su i članovi Kluba navijača Red Army, samo zato što su uvidjeli da Velež vode u propast, da su njegovi grobari. Stadion u Vrapčićima već dugo je bez onih najvatrenijih navijača, koji su „nosili“ igrače, koji su s „rođenim“ proputovali uzduž i poprijeko Bosnom i Hercegovinom. Umjesto fudbalera, oni sada navijaju za rukometaše Veleža.

A jadan je klub, koji se odrodio od navijača.

A još je jadniji klub, koga vode tipovi, koji su sada na čelu Veleža. Bolje rečeno, u odboru za sahranu mostarske svetinje.

Nije li vrijeme da se trgnu svi oni kojima je Velež bio i ostao na srcu, da ovim mutivodama i grobarima jasno kažu ko su i šta su, da se u upravu izaberu oni koji će sve učiniti da se Velež podigne iz provalije i vrati tamo gdje mu je vazda i mjesto.

Gromada, zvana Velež, to zaslužuje.