Kako je MOstar konačno postao NOstar

 

objavljeno na www.bljesak.info

Ove godine nema kićenja ulica u Mostaru. No star, nema zvjezdica ove godine! Blagdani će proći u sivilu, što će, ako ništa biti realna slika Mostara. I zadnja maska tako će pasti – i konačno ćemo ostati goli pred svijetom i sobom samima. Siva spavaonica pri Neretvi? Centar beznađa? Mala bara puna krokodila? Deponija na otvorenom? Rezervni položaj? BioGrad na Neretvi?

Nazovite ga kako hoćete, ali Mostar je na dnu. U ratu višestruko ranjen, a sada teško bolestan. Smrtno bolestan.

Piše: Marin Buljan

Mostar ima tako lijepo ime. Na engleskom jeziku čak i zvuči kao „Više zvijezde, više sjaja, više svjetla“. Ove godine ništa neće biti od prigodnog blagdanskog svjetla i grad će po prvi puta biti okićen samo po pojedinačnoj inicijativi. Šlagvort jedne trule godine, u kojoj smo propali još stupanj niže, biti će blagdani bez okićenih javnih prostora i (opet) bez dočeka Nove godine na otvorenom.

Nova godina, staro s*anje

Nema para, kažu. I do sad su, realno rečeno, cijedili one jedne te iste zvijezde repatice i svjetleće boriće koji su kupljeni prije desetak godina – i netko je, ‘ajde da se kladimo, za to redovno, svake godine, dobivao lovu. U međuvremenu su prigodne kite izgledale sve više ofucano, a pred ove blagdane su valjda sve lampe na repaticama pocrkale, a borići izgubili oblik, pa je lakše reći – nema para, nego skupiti novac za nove.

Uostalom, kome kititi? Istim onima kojima treba kino? Kojima treba sportska dvorana? Kojima treba više zelenila i više parkinga? Kojima treba kanalizacija na razini barem prošlog stoljeća? Ma daaaj, dokazali su oni da mogu i bez toga!

Od kićenja ništa. Sve ostaje na pojedincima, pa će tako poneko okititi kuću, balkon, prozor, prodajni centri će se također kititi, butici, kafići…ustvari, tako je u ovom gradu odavno, svak’ sebi i gotovo. U Mostaru ionako ne funkcionira manje – više ništa što je javno i zajedničko. Zato i jesmo postali selo, jer odlika sela je svak’ sebi, a drugima ni pedalj svoga! U nas apsolutno ne funkcionira ništa što je u interesu svih građana. I ono što nekim čudom funkcionira je tu samo zato jer se još nisu sjetili sj***ati i to. Ali, neka, po redu. Sve će doći na red. Tako od ove godine ne funkcionira ni kićenje grada.

Kakvi građani, takva i Uprava…

Već nekoliko godina ne funkcionira ni dočekivanje Nove godine na otvorenom. Jest’, bilo je tamo često otužno, previše politički korektno i nekako vještački. Par tisuća ljudi na trgu koji to nije, na pustopoljini koja je nekad bila centar grada, sve je to bilo nategnuto – ni gradonačelnik se, suprotno tradiciji u normalnim gradovima, niti jednom nije udostojio tu doći i dočekati Novu sa svojim građanima – ali, bar su neki od nas tu večer, njemu usprkos, glumili da smo normalan grad. I skupi vatromet bi pomogao da gluma bude spektakularnija. A onda bi svak’ na kraju balade otišao na svoju stranu. Glumili smo ipak loše, serija se prestala prikazivati.

Živimo u gradu koji ne pruža nikakav kvalitet života i u kojem je Uprava sama sebi dovoljna. Puna neradnika i demagoga. Tamo su vječno iste face – guzolisci i podobni. Sposobne i častohlepne možeš nabrojati na prste jedne ruke. Od njih ništa dobra ne možeš dobiti. Sposobni su samo upropastiti i ugasiti. Ovo kićenje je samo vrh ledene sante. Promoliš li nos bilo gdje vani vidiš kako ljudi žive u gradovima koji naplaćuju usluge, ali ih i izvršavaju. U nas naplaćuju i samo upiju. K'o spužve – ništa se ne vraća nazad.

Ljudi u drugim gradovima vide gdje idu njihove pare, ulice se čiste, kontejneri se prazne, nema rupa, lokvi i prokopa, tamo rasvjeta blješti, fasade blistaju, zgrade su cakum – pakum, drvoredi bajni, a ponuda sadržaja naprosto razvaljuje. U nas je sve obratno.

U Mostaru se živi kao u uzurpiranom stanu, kao da sve ovo nije naše. Kao da smo grad, eto, posudili ili oteli. Baš kao u tuđem stanu, ne pazi se ništa, oštećuje se namještaj, buše se zidovi, što se pokvari, ne popravlja se, guraju se svakakve stvari u odvode – i gleda se što se sve iz stana može još izvući kad se jednom krene. Grad koji je imao i oblik i smisao sada je bezoblična masa bez smisla, koja stenje pod novim građevinama nad starom infrastrukturom.

…kakva Uprava takav i Grad.

Funkcioniramo tako što glumimo jedinstven grad, u kome su stvari podijeljene. Hadžije su sebi podijelili rejone, građani su u glavama iscrtali granice – i mi takvi kakvi jesmo možemo samo nazad. Naprijed će neki drugi gradovi. U Mostaru ćemo se i dalje prepucavati po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, na iste ćemo se vaditi kad god nešto ne valja i pravdati se stalno time za totalni kaos, nered i nerad. I hraniti si posrnuli duh, u tome nanovo tražiti smisao života ovdje. Režat ćemo jedni na druge i dalje, dok pravi problemi samo rastu i gomilaju se.

Oslanjati se na sreću je jedino što ostaje očajnicima, pa će Mostarci, baš kao što sreću očajnički traže u kladionicama, sreću ubuduće zazivati sve više i više . Jer, sreća će vam, dragi Mostarci, trebati u novoj godini svuda i u svakoj prilici – osim da sastavite kraj s krajem i da izbjegnete sve rupe po gradu, da manje mokri i blatnjavi stignete kući nakon pljuska, sreća će vam trebati da vam fasada ne padne na glavu, da vas ne pokupi neki dirljivo netalentiran vozač u prejakom autu koji krši sve moguće propise, sreća će vam trebati da ne dobijete zarazu od nagomilanog smeća, sreća će vam trebati da riješite papirologiju, sreća će vam u Mostaru trebati da po noći stignete kući bez batina ili da vam iste ne popije mlađi član obitelji.
Za sve ostalo tu je kreditna kartica – i čvrsta rodbinska ili stranačka veza. Kako su karte odavno podijeljene, u novoj godini ćemo, očito, više morati osloniti na sreću nego na gradonačelnika, gradsku upravu i gradsko vijeće (namjerno sve malim slovom), koji će svi skupa ući u povijesne zapise kao uvjerljivo najgori vladari grada svih vremena.

Na programu je Opstanak

Ljudi koji Mostar vode glume da ga vole i da im je stalo, a ustvari su zadnji kokošari, hijene koje čerupaju lešinu, baš kao u onim emisijama na National Geographic kanalu. Grad je skoro postao lešina koja propada pod njihovim kandžama i oštrim zubima, halapljivim zalogajima i uvijek gladnim stomacima. A građani su čopor gnuova s jedne i prostranstvo puno uplašenih antilopa s druge strane.
Nađe se tu još pokoja zvjerka, a najviše ptica, koje lete, svaka svom jatu ili samostalno – neke kružnom dnevnom putanjom, a neke u jednom pravcu i daleko odavde. U nekim drugim gradovima blagdanska svjetla svijetle jako i bojim se da će naše ptice sve više letjeti u tom pravcu. Ostat će ovdje samo hijene – i glupi gnuovi i plašljive antilope. A Mostar će konačno postati Serengeti. A nekad omiljena rečenica stranaca ”Prekrasan vam je grad” pretvorit će se u ”Ser*m se u geto”.

 

 

Komentariši