Satovi postaji sve tačniji – ipak, vrijeme i samim fizičarima još uvjek ostaje jedna velika zagonetka
Na oproštaju Stare i dočeku Nove godine, kada čekamo da se kucnemo sa rodbinom i prijateljima, pogled nam najčešće leti prema satu, jer malo ko želi da propusti baš tu sekundu. Manje ili više postaje bolno saznanje, da vrijeme prolazi, da teče sve brže i brže. Taj magični trenutak, to “sada”, prolazi neumitno kroz naš život. Taj trenutak je za budućnost još uvjek jedno ništa, jer ni ne postoji, pa onda dođe jedno munjevito “sad”, i ono je već je prošlost, opet jedno ništa.
Pjesnik Plauntus iz starog Rima, još prije dvije hiljade i dvjesta godina, tvrdio je da satovi samo izazivaju jednu nepotrebnu ćurbu i trku: Bogovi su dodjelili čovjeku sposobnost, da on sam pronađe, kako se sati međusobno razlikuju. Iz tih razloga Rim je i bio pun sunčanih satova, koji su bili izgrađeni, kako bi se dani rasparčali na još sitnije dijelove. Njegova optužba, bez obzira na to kad je izrecena, aktuelna je još uvjek i dan danas. Današnji mjerači vremena prodrijeli su još vise u bit vremena, djeleći ga na stotinke, hiljadinke, što danas nije ništa neobično. Danas moderni atomski časovnici pokazuju odstupanje od samo nekoliko sekundi unutar tristo miliona godina. Na američkom NIST Institutu nisu bili ni sa tim zadovoljni pa su postavili još jedan daljnji svjetski rekord: najnoviji atomski jonski časovnik pokazuje tačnost u atosekundama (atosekunda je deset na minus osamnaestu), a to bi bilo kao da se udaljenost od zemlje do sunca izračuna sa tačnošću, koja je jednaka polovini prečnika jedne čovjekove dlake. U Njemačkoj je izgrađena centrala, koja upravlja takozvanim „funksatovima“, a šalje signale u krugu od dvije hiljade kilometara.
Sadašnjost, prošlost i budućnost čine jedan magični trougao, povezan proticanjem vremena. To je nekada uznemiravalo i antičke filozofe. Fizičari novijeg vremena ponovo su se pozabavili istom temom i ponovo su ostali skeptični: Da li je vrijeme realno? Ili je sve to samo jedna iluzija? I šta tu ustvari teče? I kako brzo? Iz sekunde u sekundu? Ili, možda nije tako? A šta bi bilo, kad bi sve proticalo duplo brže? Ili nikako više?
Filozofski časopis „Plavi vitez“ odštampao je prije nekoliko godina jedan provokativni oglas: „Sutra u 10:10 sati biće isključeno vrijeme. Molimo vas da pri vašem planiranju dnevnih aktivnosti povedete računa o ovome“.
Klasicnu definiciju vremena postavio je davne 1687 godine Isaac Newton: „ Apsolutno vrijeme protiče samo po sebi i zadržava svoju vlastitu prirodu, bez povezanosti sa bilo kojim vanjskim predmetom“. Njegovo poimanje vremena značilo da je vrijeme oduvjek bilo isto za svakoga. Na zemlji, na Mliječnoj stazi, kao i na zvijezdi Centauri. Time je sugerisano, kao da jedan veliki sat visi negdje u univerzumu, koji povezano pokazuje neko univerzalno vrijeme. A tamo se nalazio još jedan ogromni spremnik, u kome su se nalazile sve zvijezde.
Trodimenzionalna pozornica i centralni sat, to je ipak bila jedna zabluda. Krajem devetnaestog stoljeća fizičari su počeli sredjivanje ovakvog predstavljanja. Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativiteta predstavio apsolutno vrijeme i odagnao sve sumnje oko toga. Sve je zavisilo od toga koliko brzo se nesto kreće. On je uz to povezao vrijeme i prostor, kroz prostorno vrijeme.
Jos veće uzbuđenje on je izazvao 1915. godine postavljanjem Teorije relativiteta, kroz koju je postavio međusobnu ovisnost prostornog vremena, energije i mase, kao i gravitacije. Posljedica je bila: Gravitacija rasparčava vrijeme, tako što jedna sekunda više nije ta ista, na nekom drugom mjestu, ali to su već teorije, koje se običnim jezikom običnog čovjeka ne daju više egzaktno opisivati.
Pitanja vremena (i prostora) nisu ni u kom slučaju riješena. Fizičari pretpostavljaju da mora postojati jedan fundamentalni princip na nekom višem nivou, koji uzrokuje vrijeme. Američki fizičar Brian Greene sada već govori o nekakvoj kvantnoj pjeni, u kojoj se nalaze “krhotine vremena i prostora”. Ovo je jedno šašavo predstavljanje, ali se ne smije zaboraviti, da su nekada atomi bili nedjeljivi na protone, neutrone i elektrone, koji su kasnije djeljeni na još sitnije sastavne djeliće.
U svijetu u kojem se čovjek kreće (trodimenzionalno i pregledno, uređeno brzinom, koja je samo djelić brzine svjetlosti) čovjek se ne drži samo ovih bizarnih odnosa. Pri tome se vrijeme kreće samo u jednom smjeru. Jedna šolja, koja padne sa stola, pada na pod i razbija se. Obrnuto ne postoji. Da je to tako, dokazao je austrijski fizičar Boltzman. Njegov drugi zakon termodinamike, ne dozvoljava da se šolja ponovo sama od sebe sastavi i vrati ponovo na stol. Ovakvo nešto možemo vidjeti, samo ako neki film vrtimo unazad. Vrijeme ne može teći unazad, nego neumoljivo, samo naprijed.
U nasem visokoturbulentnom svijetu svi smo mi prepusteni diktatu vremena. Zbog toga je vrijeme jedna nemilosrdna istina, bez obzira što fizički može biti samo jedna iluzija. Telefonirati, jesti, surfati po internetu, sve to možemo istovremeno. Tako postajemo „simultanti“. Naša egzistencija na taj način postaje samo trka sa vremenom. Zbog toga, mi jedva da još imamo vremena da mislimo o nekakvom drugom vremenu, izvan ovog fizičkog.
„Sve ima svoje vrijeme, za svaki događaj pod kapom nebeskom, postoji određeno vrijeme, vrijeme za rađanje, vrijeme za umiranje…vrijeme za plakanje, vrijeme za smijanje, vrijeme za žaljenje, vrijeme za ples, vrijeme za ljubav, vrijeme za mržnju, vrijeme za rat, ali i vrijeme za mir…“
I zato nađite vremana za određene trenutke. Ne gubite ih, jer kad prođu, nikad se više neće vratiti.
