Genijalcima u remek djelima narod greške oprašta
Šantić Eminu, vracajući se noću iz hamama, vidio u hladovini
Šantićeva Emina je simbol univerzalne ženske ljepote, ali i simbol Bosanki i Hercegovki, simbol zajedničkog života koji se u Mostaru stoljećima gradio.
"Emina" je pjesma nastala na tekst mostarskog poete Alekse Šantića, koju je napisao davne 1902. godine, pod utiskom ljepote Mostarke Emine Sefić, udate Koluder, kćerke mostarskog hafiza Emina Sefića. On je više puta sjedio sa društvom ispred magaze, blizu Lučkog mosta, kuda je skoro
svaki dan prolazila, tada već šesnaestogodišnja, lijepa Emina.
Šantić, koji je kažu bio istinski zadivljen ljepšim polom, često je uzvikivao: "Ah lijepog li djevojčeta, lijepe li Emine". Tada je počeo pisati i stihove pjesme, koja je kasnije postala legenda.
"Ja kakva je lijepa,
jest tako mi dina,
stid je ne bi bilo,
da je kod sultana".
Naočiti i bogati mostarski trgovac Avdaga Koluder, zaprosio je Eminu od njenog babe.
Istina, Avdagu, svog budućeg muža, Emina do tada nikada nije ni vidjela, niti su je njeni roditelji pitali za pristanak. Na svu sreću, Eminin brak je bio pravo oličenje sretne porodice, što se nije dogodilo mnogim djevojkama toga vakta i zemana.
Bračni par, Avdaga i Emina Koluder, postali su jedan od neizbrisivih i nezaboravnih legendi Mostara. Avadaga, u to vrijeme jedan od najpoznatijih trgovaca Mostara i šireg područja, prvi je u Mostar donio radio i u Mostar dovezao automobil. Lijepa Emina je u braku sa Avdagom rodila čak šesnaestoro djece, a sve njezine kćerke su bile različitog lika i stasa, kao da ih nije jedna te ista majka rodila, ali su sve na svoj način bile prave ljepotice. Poslije udaje, lijepa Emina je postala pravi
zarobljenik vlastitog doma i avlije. Radila je kućne poslove i rađala djecu. Po sjećanjima nekih poznavalaca Emine iz tog vremena, desetoro djece joj je umrlo, jer lijekova nije bilo ni za bezazlena oboljenja. Lijepa Emina polako je starila, ali crte njenog lica ostale su lijepe, a naročito njen osmijeh koji je lebdio na usnama gotovo do posljednjeg otkucaja srca. Oči je zatvorila i preselila na ljepši svijet januara 1960. godine.
Po predanju, stihove "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet neće”,
koji su dodani izvornom Šantićevom tekstu, izrekla je Sevda Katica, usmeni kazivač narodnih pjesama, kada joj je Himzo Polovina donio vijest o smrti opjevane Emine. Lijepe Emine odavno više nema među živima. Od velike njene ljepote ostale su uspomene i sjećanja, kao i pjesma za sva vremena.
Pored nezaboravne pjesme, kao uspomena u Šarića haremu u Mostaru, ispod nekoliko borova i čempresa, stoji mali mezar lijepe Emine, čuvene po pjesmi Alekse Šantića. Pjesmu su mnogi interpretirali sa dodatkom Sevdinih stihova, dok su je Himzo Polovina i Ibrica Jusić snimili na nosače zvuka. Za Eminu će danas mnogi reći "da je sevdalinka", i definitivno ona će ostati klasik bh. književnosti i jedno od kapitalnih ostvarenja velikog Šantića. Ipak, i genijalcima, a Šantić je to zasigurno bio, desi se lapsus, greška, književna nelogičnost. Opet, veliki imaju pravo na grešku i tek kada steknu to pravo, oni i postaju veliki, tako da evo 108. godina "Emina" živi i odlolijeva vjetrovima vremena i nevremena, a da je malo ko analizirao i primijetio da pjesma počinje riječima da se pjesnik vraćao po mraku (sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pored bašče staroga imama), a da je
mostarsku ljepoticu "tu noć" vidio u hladu jasmina (kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina), što bi se reklo kada hercegovačko sunce ucvari.
Ipak, sve je to manje bitno jer narod i vrijeme su rekli svoje. Mnogo je vode Neretvom proteklo, mnogo će je i proteći, a sigurno je jedno da "Eminu" i Šantića iz srca Mostaraca, Hercegovaca, a bogami i Bosanaca, nabujali, hladni, zeleni talasi nikad neće moru odnijeti.
K. MALENICA
Objavljeno u magazinu Bum, broj 107 od 15.12.2010
