http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/11482/sa-slabom-ili-nikakvom-platformom-u-2011-bice-malo-bolje
Piše: Prof. dr. Vjekoslav Domljan
Prije tri godine, lansirana je ideja o formiranju Vijeće ekonomskih savjetnika pri Vijeću ministara BiH. Ništa posebno, jer vlade, predsjednici država ili premijeri niza država imaju takvo vijeće, koje se negdje, npr. u V. Britaniji u doba laburista, nazivalo i vijeće sedam mudrih. Bilo je planirano da bh. vijeće ima sedam članova, tri inozemna, koji poznaju rješenja, i četiri tuzemna, koji poznaju probleme. U sklopu promoviranja ideje, bio je pozvan Willem Buiter, profesor s London School of Economics, koji je pet godina bio glavni ekonomist Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i koji dobro poznaje tranzicijske ekonomije. A bio je i 13 profesor na prestižnim američkim sveučilištima Princeton i Yale.
Iz Vijeća ministara su kazali da im ne treba vijeće ekonomskih savjetnika, niti ima (uzgred: sitnih) sredstava za to. Prevladavalo je gledište „da će nas kriza mimoići“. U međuvremenu je kriza duboko zahvatila BiH, dok je profesor Buiter napustio LSE, prestao pisati kolumne za Financial Times i postao 1.1. 2010. glavni ekonomist City Group, najveće financijske imperije današnjice.
Što se tiče BiH, nema konzilija, ali se, ipak, može kazati što da se radi. Postoje univerzalni lijekovi, testirani i u vrijeme ove globalne krize, koji daju dobre rezultate. Sve se svodi na amputaciju i transfuziju. Na amputiranje javne potrošnje i javnog sektora i ubrizgavanje svježeg novca u privatni sektor i u socijalno najugroženiji sektor. Amputacija javnog sektora se svodi na smanjenje broja uposlenika i smanjenje plaća preostalih. Što se tiče javnih kompanija, jedan dio treba prodati, a preostali restrukturirati (povećati efikasnost i poboljšati kvalitetu usluge; brzo, efikasno i pošteno).
Treba formirati sheme za financiranje proizvodnje za izvoz. Nadalje, treba uvesti nultu stopu PDV na osnovne životne namirnice i osnovne lijekove. Transfuziju se može osigurati prodajom jednog broja javnih kompanija i uvođenjem poreza na privatizacijsku dobit. (Utemeljenje komisija za reviziju privatizacije i oduzimanje nelegalno stečene imovine ne bi dalo rezultate a odnijelo bi vrijeme i energiju. Sve tvrtke kupljene lažnim novcem tj. certifikatima, bi trebalo oduzeti odnosno, kako bi to rekao pokojni profesor Horvat, trebalo bi poništiti privatizaciju; pošto je to nerealno, osiguranje poštenja se svodi na uvođenje poreza na privatiziranu imovinu).
Nova, 2011. će, globalno promatrano, donijeti veće cijene energije i hrane, inflaciju i rast kamatnih stopa. No, daljnji oporavak zemalja neće biti ugrožen mada će porasti brige zbog oscilacija deviznih tečajeva i problema s javnim financijama u nizu zemalja. Tvrtke neće time biti obeshrabrene i nastavit će investirati u daljnji rast.
Što je posebno važno za BiH, ekonomije iz trokuta Rim-Berlin-Beograd će uglavnom dobro napredovati (Njemačka, Austrija, Mađarska, Italija), uz izuzetak malih zemalja trokuta (Slovenija, Hrvatska, Srbija). To će povući rast BiH u 2011, više nego u 2010., pa će stopa rasta povećati s 0.8 % u 2010. na oko 1.5-2.0 % u 2011.
Još uvijek nepoznate vlasti (na razini države i Federacije BiH) bi trebale, bez sumnje, popravljati uvjete poslovanja i investiranja, povećavati ulaganja u transportnu infrastrukturu i druge razvojne projekte i tako pogurati ekonomiju naviše. Tako bi se, u slučaju vođenja aktivih ekonomskih politika, stopa rasta mogla pogurati naviše još više.
Temeljni pokazatelj stanja i razvoja tranzicijske ekonomije, kakva je BiH, je stopa rađanja tvrtaka. Što veća, to bolje. No, u BiH se dešava suprotno. Uvjeti za osnivanje tvrtaka se zapravo pogoršavaju. Vlasti nikako da shvate jednu prostu stvar. Ako nije dobro poduzetniku, ne može nikome biti dobro u ovoj zemlji. Ne mogu onome koji stvara profit ostati mrvice. Nego mu mora ostati dovoljno da poduzme investicije. Bez poduzimanja investicija nema ekonomskog rasta ekonomije.
No, da bi mogao poduzimati investicije poduzetnik se mora osloniti na lokalno financijsko tržište. A ono, ako se izuzmu ino trgovačke banke, praktički ne postoji. Stoga su se, s izbijanjem globalne krize i sužavanja vanjskotrgovinske razmjene, smanjile i investicije. Nema onih koji bi mogli preduprediti ta kretanja, jer su, primjerice, razvojne banke svedene na džepne banke. Nema ni javnih razvojnih projekata, prvenstveno u oblasti transportne infrastrukture. Čak se i na odobrena financijska sredsta za koridor Vc, odobrena od Europske banke za onovu i razvoj, plaćaju penali jer su sredstava zamrznuta. BiH ih ne povlači ni u doba krize, nego ostavlja ta sredstava po strani i ide kod Međunarodnog monetarnog fonda zaduživati se. Ima jedna velika razlika u zaduživanju kod EBRD i MMF. Zaduživanje kod EBRD bi služilo financiranju razvoja, dok zaduženje kod MMF služi financiranju tekuće potrošnje (na što MMF zatvara oči, i strpljivo čeka pregovore za novi standby aranžman).
Treba, prije svega, poduzeti ustavne reforme. No, one nisu ni na vidiku. Čak se i ono malo dogovora što se postiglo u Prudu i Butmiru čini sada snom. Procesi zapravo idu u suprotnom pravcu. Ono što je bilo dogovoreno u Prudu, teško će biti moguće dogovoriti 2011. Stotinu je razloga zašto su potrebne ustavne reforme, a jedan, vrlo važan je: od defektne napraviti efektnu državu.
Bez takve države je rizično ulaziti u procese privatizacije strateških javnih kompanija. Već je dulje vrijeme proces privatizacije u zastoju. No, prodavati obiteljsko srebro a da se ne zna u što će novac od prodaje biti uložen (a to dalje znači da će skončati u financiranju tekuće potrošnje) je vrlo opasno.
Bila su dva svjetla trenutka u 2010: rast štednje građana i rast izvoza. No, oni nisu rezultat dobrih politika nego prilagođavanje građana i tvrtki datim okolnostima. Naime, u doba kriza, javlja se tzv. paradoks štednje. Svi se plaše i nitko ne troši. Pošto bh. građani nemaju institucija niti instrumenata u koji bi mogli uložiti, osuđeni su da ulažu u trgovačke banke. I pošto ne žele ulaziti u rizike, one drastično smanjuju kamatne stope na štedne uloge (uz priču kako će smanjiti kamatne stope na kredite). No, nema ekonomskog razvoja s negativnom kamatnom stopom na glavninu štednje. Tako da je jasno na ne može biti novog razvojnog ciklusa temeljem sredstava domaćeg privatnog sektora. Ostaje, kako nas je učio Kenyes, da to učini država.
Da BiH ima efektnu državu, ona bi poduzela nekoliko hrabrih poteza aktivne politke Primjerice, javne elektroprivrede bi mogle vršiti emisije obveznica. Te obveznice bi, bez dileme kupile banke i druge financijske institucije. Centralna banka bi s agencijama za bankarstvo trebala poduzeti oslobađanje dijela sredstava banaka kod Centralne banke. Naime, obveznice elektroprivreda bi se trebale tretirati kao prvoklasan državni papir i banke koje bi ih kupovale ne bi vršile rezerviranja sredstava po osnovu ovog plasmana. Nadalje, dio obveznih rezervi kod Centralne banke bi se mogao također držati u državnim obveznicama. Tako bi se oslobodilo sredstava za financiranje energetskih projekata, koji su 100 % sigurni. Struja je siguran proizvod za tuzemno i inozemno tržište. A može ju se, još bolje, koristiti za proizvodnju primjerice aluminija, koji ima siguran plasman na ino tržište i tako još više profitirati na projektu. No, svega ovoga ili drugih mjera aktivne politike nema. I stoga je BiH daleko od optimalne stope ekonomskog rasta. A to je rezultat kolebanja naroda između slabe i nikakve platforme. A dobru nitko ne nudi.
Stoga će nam u 2011. biti malo bolje, jer će nas toliko nabolje povući ino okruženje.
==
