„Sve ima svoje doba i svaki posao pod
nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja.
Vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog…“
(Propovjednik,Smrt, 3.2)
Pišem ovo tužno slovo, umjesto oproštaja od još jednog iz plejade dragih i znanih mi osoba, raje i prijatelja, s kojim sam imao tu sreću drugovati i u radosti i u tuzi i u lijepom i u ružnom, uvijek dobrodošao u njegov dom, bez obzira na vrijeme i opće okolno stanje, duboko nesretan što nas je rano napustio, a žalostan što mu, kao ni mnogi mostarci, koji su ga voljeli i poznavali, nisam nazočio posljednjem ispraćaju. Jer Anton Vlašić, ili jednostavnije, po mostarski, naš Anta, bio je jedan od onih ljudi koji su plijenili u Gradu, svojom pojavom, šarmom, ponašanjem, druženjem, kulturom, poštenjem, harom, stilom oblačenja i onim svojim karakterističnim Clark Gable-ovskim osmijehom, bez obzira na vrijeme, posao, zadatak ili trenutačno okruženje. Riječju, po mostarski, bio je „laf“. Ili još bolje, u augmentativu – „lafčina“. A kad mostarci tom jednom riječju zamijene čitav niz valjanih atributa koju posjeduje jedna osoba…onda to puno kazuje. I malo je tih sretnika koji ponesoše, za mojeg života i pamćenja, taj atribut u Mostaru.
Kad sam ga prvi put upoznao, tamo negdje 1956. godine i preselivši se iz Fabrike duhana zamijenio raju iz Doline Grka, rajom iz Radićeve ulice, Anta je tada već bio „velika raja“ za na mlađe, uz svoju braću, Sira Kikaša, Joku Jakišića, Acu i Magu Ćorić i na neki način, po mnogo čemu, bio naš nedostižan uzor. Neko ga vrijeme, za mojeg odrastanja, nije bilo u Mostaru, a onda smo počeli prijateljevati, kad je odlučio oženiti se, početkom 1970. godine, mojom najboljom prijateljicom i „supatnicom“ iz Osmogodišnje i Muzičke škole, a potom i Gimnazije, Brankom Pećanac, osobom iznimnih ljudskih, moralnih i svih ostalih kvaliteta, koja se, nakon završenog studija arhitekture iz Beograda vratila u Mostar, i s kojom je proveo skladan život punih 40 godina. A to je dovoljno dug period da mi i jedno i drugo, kao i njihova čitava obitelj, ostanu prijateljima za čitav život-bez ostatka, što mi daje za pravo, ali i obvezu pisanja ovog tužnog slova, umjesto posljednjeg oproštaja.
Za one koji ga nisu dovoljno dobro poznavali, Anton (Anta) Vlašić, rođen je u Mostaru 26.7.1933., kao peto, od šestoro djece pok. Joze i Luce Vlašić, podrijetlom iz iz Sovića (Grude), koji su u Mostar došli 1923.godine, gdje je pok. Jozo dobio posao. Živjeli su godinama u obiteljskoj kući, odmah iza Nove bolnice ( kasnije „kirurgije“), u ondašnjoj Hatovskoj ulici, od koje danas, urbanizacijom, nije ostalo ni traga. Najstarija je bila sestra, pok. Matilda (udana Matota, majka Marina Matote, glumca u Zagrebu), zatim pok. Ivan (kojega smo svi zvali Ivica), pa poetesa Mila ( danas živi u Ljubljani), pa Vjekoslav-Vjeka (dvije godine stariji od Ante) i Zdravko – Ita (dvije godine mlađi).
Osnovnu i Srednju geodetsku školu Anta je završio u Mostaru i Sarajavu te je, početkom 50-tih,
prošlog stoljeća, upisao
Građevinski fakultet u Zagrebu, kojega nije završio, jer je, krajem 50-tih otišao kod rodbine u
Francusku, zaposlio se kao geodet,
ali i bio jedan od prvih mostaraca koji je igrao nogomet u inozemstvu, za lokalni klub Bourg en Bresse.
Posao ga je, nešto kasnije, odveo u Maroko (Casablancu), na dulji period te na Obalu Bjelokosti,
na par mjeseci, gdje je, vrlo uspješno, radio na izgradnji puteva kroz pustinje i prašume
francuskih afričkih kolonija. Nakon nekoliko godina rada, brat Vjeka navraća kod njega na
„bračno putovanje“, sa suprugom Ivankom, priča mu o Mostaru,
o njegovim prijateljima iz djetinjstva, o svakodnevnom okupljanju na Rondou, što biva jedinim povodom,
da se, kao pravi, nostalgični, Mostarac, 1965. godine, vrati u Mostar. Po povratku,
upisuje Višu turističku školu u Dubrovniku, koju završava, vraća se u Mostar i
postaje jedan od začetnika organiziranog turističkog djelovanja u Mostaru.
Kao i većini mostarskih mladića, Anta je, samim rođenjem, znao dobro „igrati lopte“, pa je,
igrajući najprije sa svojom braćom, a potom i „rajom iz Radićeve ulice“, (koja je, po nekom pravilu,
„proizvodila“ dobre nogometaše: Ranko-Keta Borozan, Ivica Čurković, Enver Marić,
Ante-Rafa Mijan, pa, ako nije neskromno, i moja malenkost i dr.,
od kojih je nekolicina postigla sjajnu domaću i međunarodnu karijeru) usavršavao se i postao,
za ono vrijeme, izvrstan nogometaš. Istina, malo sporiji ( nije volio baš trčati), ali je zato bio sjajan tehničar,
„valjao je loptu“, pa je, tako, dogurao i do prve momčadi „Veleža“, u kojoj, ipak, nije zaigrao u prvom sastavu.
Kasnije je, u više navrata, bio članom
Uprave FK „Velež“, a, s obzirom da je govorio nekoliko stranih jezika, često bio i
vođom puta na „Veležovim“ međunarodnim putovanjima.
U braku s Brankom Pećanac, dobio je, najprije, sina Ivora, danas također turističkog stručnjaka i j
ednog od direktora Hotelskog poduzeća „Croatia“ iz Cavtata i kći Jelenu, liječnicu-specijalistu kardiologa,
koja živi i radi u Rimu, koji su mu podarili i troje unuka Niku, Mattea i Asiu, koje je obožavao i
danima im znao pričati dogodovštine iz svojeg
mladalačkog mostarskog života.
Od 1978. do 1983. godine živio je sa obitelji u Rimu, gdje je radio kao zamjenik direktora
turističkog saveza Jugoslavije u Italiji.
Kao i svakom pravom mostarcu, rat mu je (1992.-1996.) u BiH teško pao, pa se,
ne slažući sa svim onim što se u
BiH i Mostaru događalo, na početku rata, preseljava u vikendicu, u Gradac na moru,
gdje živi sa suprugom
sve do iznenadne smrti, koja ga je zadesila 04.01.2011. U Gradcu je našao svoj mir,
svoje šetnje uz more, gdje je,
kako to njemu i priliči, svojim šarmom, ljudskosti i poštenim odnosom prema bližnjima,
steći nove prijatelje i
gdje je bio lijepo prihvaćen i iznimno cijenjen.
Zadnje godine života, nakon prestanka rata u BiH, pogotovo otkad je dobio unuke,
sretno je i lijepo proživio. Zajednički obiteljski ručkovi i večere, na kojima je,
kao pravi domaćin, uvijek bio za
„čelom trpeze“, vodio razgovore i evocirao uspomene, ostat će i njegovoj obitelji,
ali i brojnim prijateljima koji su navraćali, u vječnoj uspomeni kao i primjer kako treba
čuvati i sačuvati obitelj i prijatelje,
njegovati ljubav prema bližnjem i uživati u zajedničkim trenutcima.
Kad sam ga zadnji put vidio, a nema tome puno, činilo mi se, da je dobro, da ima snage i da je još dug put pred njim. Činilo mi se da će još biti lijepih susreta i večernjih druženja i priča o nama i Gradu u kojem smo odrastali i postajali ljudima, u vremenu kad nismo imali ništa, a bilo nam je puno srce, kad su ljubav i Grad bili iznad svih vrijednosti, kao što zapisa i Salvatore Quasimodo „Nesun maglior dolore, che ricordarsi il tempo felice, nella miseria“.
A on, kao da je sam u sebi, namah, nakon jedne „neobične“ gripe s temperaturom,
pomislio da je „došlo vrijeme“…
i jednostavno, otišao. Poput Jole, Sule, Hame, Isme-Rođe, Pike, Neđe, Seje, i svih drugih
MOSTARA, da ne nabrajam, koji nenadano skončaše, gušeni i izvana i iznutra zatrovanom
atmosferom „mrtvog mora“ i podijeljenog grada, u kojem nema čak ni izgleda da se stanje
bar malo pomakne prema boljem ( ili možda griješim???)…i u kojem se slama,
do konačnog loma,
svaki imalo smjeliji pothvat duha, kojega je, naš Anta imao napretek.
Doživljavao je Anta Vlašić Mostar svom puninom svoga srca, bez ostatka i bez rezerve, a njegove žitelje braćom. Doživljavao je Grad kao čarobnu ljepotu svijeta i najveću vrijednost svoga imetka…A Grad mu je uzvraćao istom mjerom, kao svom najrođenijem, što se dalo naslutiti odmah…od samog početka…kao malog dječaka „raje iz Hatovske ulice“, do visoko pozicioniranog turističkog „poklisara“ bivše države u Rimu. To se vidjelo u Gradu i na dan vijesti o njegovoj smrti. Nevjerica, tuga i dostojan spomen na čovjeka koji je obilježio jedno lijepo vrijeme Grada, barem u nama koji nešto dulje pamtimo.
Hodao je Anta Vlašić svojim Gradom uzdignuta čela i upijao u sebe svu njegovu svjetlost, tonove, boje, karaktere, lica. Plijenio svojom pojavom, šarmom, kulturom i smislom za lijepim. Uvijek je pomagao svakome kome je njegova pomoć bila potrebna, iako je sve to, u konačnici, nosilo u sebi karakter velike utopije (barem se to na nama ostvarilo), a što svakog pravog mostarca razdire. I njega je razdiralo i…razdrlo, makar da to javno nikada nije priznao, niti pokazivao.
Proveo je Anta Vlašić život s nama, u Gradu naše mladosti, anarhičnom neovisnošću blagog lika boema, a kako to i priliči istinskim ljudima, pravim mostarcima i dobrim prijateljima.
Sahranjen je u Gradcu na moru, svom novom domu i posljednjem utočištu, u srijedu 05.01.2011. daleko od Grada i starih prijatelja, s kojima je proveo najljepše godine svog života i odakle je ponio neizbrisive uspomene.
Dragi naš Anta,
neka Ti budu lake bure zimske, kad zapušu s Hercegovine…i snjegovi kad, urijetko, nalete s Biokova…i kiše modre – mostarske, kad budu dolazile s proljeća i jeseni u gradački kraj… i jara, kad se nadigne u ljetno podne…i jugo neka Ti bude lako kad Ti, s vremena na vrijeme, uz krik galebova, bude donosilo miris mora, sa Peljeških strana.
Snivaj snom pravednika u svom posljednjem konačištu, na gradačkom groblju, u mjestu u kojega smo, još kao djeca dolazili subotom iz Mostara, kamionima „iz ratne reparacije“, na jednodnevni izlet – „na kupanje“, kojega si, uz Mostar, najviše volio i koji Te je s tugom, ali i iznimnim poštovanjem ispratio na vječni počinak. Kao svoga…kao »fetivog»…a kako to, uostalom, i njemu i Tebi priliči… Jer to si, živeći u njemu zadnjih dvadesetak godina, svakako i zaslužio.
I neka tvoja Branislava (kako si svoju Branku znao zvati), Ivor i Jelena i Tvoja zlatna unučad, koja te, gotovo da i ne zapamtiše, i sva Tvoja šira obitelj, budu ponosni, kao što smo i mi, tvoji prijatelji, ponosni na sve ono što si za života učinio i imati privilegiju biti u tvojoj blizini. Više se, očito, nije ni moglo.
Ostat ćeš nam svima u dragoj uspomeni i vraćat ćeš nam se u sjećanje, kao što nam se uvijek u sjećanje vraća i mudri zapis s rotimljanskog stećka tvoje Hercegovine, koji veli:
»Davni ti sam legao i
Dugo ti mi je ležati.
Davno, da trava mi kosti,
Davno, da crvi mi meso,
Davno, da stekoh tisuću imena,
Davno, da zaboravih svoje ime…
Davno ti sam legao i
Dugo ti mi je ležati».
Addio, „stari lafe“ i neka Ti je laka zemlja i vječna hvala… A nama, koji ostajemo, neka je lak i dičan spomen na Te.
U Splitu, 12.01.2011. U ime svih onih koji ga poznavaše i s njim drugovaše, što onih u Mostaru-što raseljenih po svijetu, umjesto posljednjeg oproštaja, napisa
Roko Markovina.
