Dok je Dragan, sin naseg dragog prijatelja Roka crtao samog sebe, vjerovatno nije znao koliko je pogodio likove svih nas, ili bar onih koji pripadaju njegovoj kategoriji "otvorenih vrata".
Slika naseg rodnog grada je tmurna iako su prosle skoro dvije decenije od rata. I sam se cesto pitam, da li bi ta slika bila bar za nijansu bolja da smo se odmah nakon rata svi vratili, pa makar bili i pod satorima u vlastitom gradu.
Odgovor mozemo samo nagadjati, a znamo da se ipak uklapamo u svjetsku poraznu statistiku da se u prosjeku manje od 20% prognanih vrati u svoje kuce nakon sto rat stane. "Pisci scenarija" su to dobro znali.
Rasturili su nas po svim kontinentima ove jadne planete, a evo ipak mi iz tog nekadasnjeg drustva Draganovog tate Roka, jos uvijek komuniciramo zahvaljuci novim tehnologijama. Jos uvijek redovito znamo za sve tuzne i sve radosne vijesti.
Ali jos vise covjeka raduje spoznaja da su nasa djeca ostala u kontaktu. Oni znaju sve jedni o drugima, o poslu, zenidbama/udajama, rodjenju djece itd. Nacisti su nama ukrali dio zivota, oduzeli dusevni mir i neizmjernu radost bliskog druzenja. Ali su nasoj djeci oduzeli mnogo vise – uzeli su im mladost kakvu smo mi imali.
Svaki put dok citam Draganove tekstove, ucini mi se za tren da citam Rokov tekst. Bez bilo kakve namjere da poredim oca i sina, izvlacim jedan pozitivni zakljucak iz svega. Ono sto smo mi ulagali u nasa druzenja, vraca se kroz druzenja i kontakte nase djece.
A posto djeca, sada odrasli ljudi, i dalje nose Mostar i Neretvu u srcu, onda ima nade za grad na Neretvi. Neko ce se od njih nekada vratiti, i neko doci vise puta u posjetu. Neko ce napisati neki lijepi tekst, neko naslikati neki sokak ili Neretvu.
Mozda zato ja nikad ne sanjam u ratu sruseni Mostar, nego uvijek onaj cisti u kojem sunce usija hercegovacki kamen da ga ni Neretva ne moze ohladiti. I zato zamisljam opet jedan prvi maj i svu raju oko raznja, Markovine, Efice, Hristovski, Klarici, Bosnici, Obradovici, Begovici, Lazarevici, Hadziomerovici, Mirazovici, Repci i neka mi ostali oproste jer bi lista bila previse duga.
Znam da su Zina i Roko u Lumbardi veceras, pa neka podignu casu a i mi cemo – ma gdje bili.
Dragane, hvala ti za bokun srusenog, ali jos zivog dragog grada.
Zivjeli.
Best regards,
Sem Kazazic
