Ljudi tokom čitavog života unose otrove u svoj organizam. Uprkos poznatim dozvoljenim količinama, ostaje nejasno, kako i koliko je to opasno.
Paracelsus, čuveni ljekar iz srednjeg vijeka, je nekada davno napisao, a to je tako ostalo do dana današnjega: „Sve je otrov i nema ništa što nije otrovno, a samo unesena količina od toga, odlučujuća je, da li ćemo biti otrovani“. Tako je pisao ovaj čuveni ljekar, koji je živio prije više od 500 godina, a u suštini njegovo tadašnje saznanje nije se nimalo izmijenilo ni do danas. Samo što danas stvar postaje umnogome komplikovanija, kao što je kod ovih najnovijih svjetskih uzbuđenja oko povišenih količina dioxina u prehrambenim proizvodima i u hrani za tov životinja.
EU je utvrdila jednu dugu listu proizvoda, na kojoj je tačno napisano koliko koji proizvod smije sadržavati dioksina. Na primjer jaja: ne smiju sadržavati više od 3 picograma dioksina po gramu sadržane masnoće. Ista količina vrijedi i za mliječne proizvode. A taj jedan picogram odgovara jednom bilionitom dijelu jednoga grama. Ovako sitne i škakljive količine mogu se utvrditi samo pomoću specijalnih instrumenata. U aktuelnoj situaciji, utvrđeno je da jaja sadrže 12 picograma dioxina. Znači da je dozvoljena količina dioxina u jajima bila učetvorostručena. Ali, ono što je u ovoj situaciji podiglo tenzije do najveće mjere je podatak, da je pronađeno, da je količina dioksina u hrani za tov životinja 78 puta veća od dozvoljene. Ovo povećanje se odnosi na masne kiseline, koje se upotrebljavaju u proizvodnji stočne hrane.
Za meso od peradi, granična vrijednost iznosi 2 picograma, a za svinjsko meso svega jedan picogram po gramu sadržane masnoće. Riblje meso može sadržavati 4 picograma dioksina.
Sad se postavlja pitanje: zašto bi dioxin u ribljem mesu bio manje otrovan nego u kokošijem? U najčešćem broju slučajeva, štetno dejstvo dioxina očituje se na duže staze. Otrov se sakuplja u masnom tkivu. U eksperimentima sa životinjama utvrđeno je da dioxin prouzrokuje hormonalne smetnje i smetnje u razvoju, kao i karcinom. U kojoj mjeri se to odražava na čovjeka, naučnici još istražuju. Stvar se dodatno komplikuje, jer pod pojmom dioxin danas egzistira oko 200 različitih supstanci, čije je hemijsko djelovanje vrlo slično. Mala razlika među njima očituje se kod dioksina upravo u stepenu njihove otrovnosti.
Najopasniji dioksin je tzv. Seveso-otrov, koji se oslobodio prilikom jedne hemijske katastrofe u Italiji, 1976. godine. Osim toga, postoji još jedna dalja grupa hemikalija sličnih dioxinu, kao što je poliklorni bipenyl, koji se u tijelu ponaša slično kao dioxin. U aktuelnom skandalu sa dioxionom, radi se o jednom još neidentificiranom tipu dioxina, ali se sa sigurnošću može reći da se ne radi o Seveso otrovu.
Različite dozvoljene maksimalne količine u različitim prehrambenim artiklima pokazuju kako se obični potrošač ne može puno pouzdati u EU norme, pogotovo što prehrembeni proizvodi nisu tako sigurni, čak ni kad se količine dioxina nalaze ispod dozvoljenih granica. Te maksimalno dozvoljene granice, utvrđene EU normama, nemaju toksikološke osnove.
Organizacije za zaštitu potročača širom Evrope kritikuju s razlogom ove norme, jer se one zasnivaju na privrednim interesima proizvođača hrane, te da se olako uspostavljeju nove norme, ako se ispostavi da su postojeće u suprotnosti sa uslovima tržišta. Tako je, prije tri godine, jednostavno povećana gornja granica dioxina za proizvode od riblje jetre, sa osam na 25 picograma po gramu.
Zbog čega se onda uopše postavljaju norme za gornje granice dioxina, ako one ništa ne kazuju o riziku po zdravlje potrošača?
Hrana sa vrijednostima dioxina iznad gornje granice, mora se izbjegavati. U periodu 2006. do 2008. godine, samo šest posto proizvedenih jaja, pet posto proizvedene govedine i oko jedan posto mliječnih proizvoda bili su unutar dozvoljenih vrijednosti za dioxin.
Razlog za ovo leži na greškama, koje je ljudski faktor napravio unutar životne okoline, u zadnjih 20 godina. Dioxini sadrže kloratome, koji otrove drže vrlo stabilnim, a ne mogu se rastvarati u vodi.. Kada dioxin jednom dospije u zemljište, potrebno je 50 do 100 godina da se njegova količine smanji samo za polovinu. Prije svega zemljište, onda riječni i morski sedimenti upijaju i zadržavaju mnogo dioxina. Što više humusa i organskoih materija ima na zemljištu, utoliko se duže otrovi zadržavaju u gornjim slojevima. Najveća koncentracija dioxina nalazi se na šumskom zemljištu. Na oranicama je situaciju bolja jer se one redovno oru.
Velika količina dioxina koja se danas zadržava na površini zemljišta nalazi se tu od prije dvadesetak godnina, to su, prije svega, otrovi koji se nalaze u korovu, a onda još i kroz emisije štetnih gasova iz palionica smeća. Početkom 1990 godine, količina dioxina ispuštanih iz palionica smeća u atmosferu iznosila je čak 1,2 kilograma godišnje. Te godine stupili su na snagu zakoni, kojima je zabranjena emisija dioxina u atmosferu veća od 70 grama godišnje. U toj godini je od šest miliona tona otpada, u zrak otišlo skoro 300 grama dioxina. Današnje količine su reda, skoro hiljadu puta manje, iako su se količine otpada skoro udvostručile.
Pogoni metalne industrije, prema podacima iz 2004. godine, ispuštaju još 55 grama dioxina, a veliku količinu dioxina ispuštaju dimnjaci iz privatnih kuća. Oko 22 grama godišnje. Čaki i u slučaju da se za loženje u domaćinstvu koristi i najbolja vrsta drveta, ispuštanje dioxina je neizbježno, ali neuporedivo manje, nego kad se spaljuje lakirano drvo, otpad sa zemljišta i drugi nepodobni materijali. Prema nekim pokazateljima iz Švicarske, pokazuje se da jedan kilogram spaljenog smeća opterećuje atmosferu više nego tona otpada sagorjelog u savremenim palionicama. Dalji izvori dioxina su šumski požari i vulkani.
Otrovi se šire preko pepela i zračnih čestica, padaju na tlo i tu prodiru u zemljište, a onda iz zemljišta dospijevaju u biljke, u voće i povrće. Na taj način, čovjek i preko biljnih proizvoda unosi jedan dio dioxina u svoj organizam. Ovdje vrlo važnu ulogu igraju mliječni proizvodi, jer se za proizvodnju velikog broja proizvodima koriste mliječne masnoće, zatim dolaze meso, riba i proizvodi od jaja.
Prema podacima iz Njemačke, jedan odrastao čovjek unosi dnevno, u prosjeku, 2 picograma dioxina po kilogramu težine. Da li je to previše? Na ovo pitanje još nema jasnog odgovora. Eksperti još uvjek govore o dnevnoj količini, koja se može tolerisati. Ta količina bila bi ona količina unesenog dioxina tokom čitavog života čovjeka, a koja ne bi imala posljedica po njegovo zdravlje. Ali, i u tome smislu ima velikih razmimoilaženja, širom svijeta. Dok svjetska zdravstvena organizacija govori da bi dnevna količina od 4 picograma po kilogramu težine mogla biti prihvatljiva, u isto vrijeme organizacija Uba govori o jednom picogramu, a američka Epa o čak 0,6 picograma dnevno po kilogramu tjelesne težine. Ni jedna od navedenih vrijednosti ne garantuje da se ljudski organizam neće trovati.
Ono što čovjek iz svega ovoga može izvući je saznanje da se jedino nešto može postići samo zdravom i pametnom ishranom.
Smail Špago
