Kako su Mostarci u Kelnu tražili most

tekst je objavljen u reviji "M-M", 1996. godine

Kad rijekle nisu za kupanje, nisu ni mostovi za skakanje 

…ILI KAKO SU MOSTARCI U KELNU TRAŽILI MOST

Keln je milionski grad, metropola Nord-Rajn-Vestfalen, metropola Njemačke, metropola Evrope. Kao deset Mostara. Keln ima rijeku Rajnu. Keln ima lijevu i desnu obalu. Keln ima mostove, duge vitke i visoke.

Svi mostovi Kelna bijahu 1944. I 1945. Godine srušeni. I kasnije ponovo napravljeni.

Preko mostova prelaze ljudi, automobili, tramvaji i vozovi.

Mostovi visoki preko 25 metara. Taman.

Ali! Dolje Rajna prljava, mutna, smeđa, otrovna. Nije za kupanje. Čim rijeka nije za kupanje, nisu ni mostovi za skakanje.

U Kelnu boravi dosta izbjeglica. Nas Mostaraca ne tako puno. Tek nekoliko familija. Ali svi smo uvjek zajedno. Sa nama je godinu i nešto bio i Goran Fink. Sa familijom. Nije mogao dugo  ovdje. Vratio se. II mi ćemo za njim. Uskoro.

Ono o čemu želim pisati ovom prilikom desilo se u ljeto 1994. To je bilo prvo ljeto koje smo provodili u muhadžirluku u Njemačkoj. Ljeto bješe vrelo, toliko vrelo, da nas je ponekad podsjećalo na mostarsko. Tražili smo vodu za osvježenje.

Tražili „Bunicu“, tražili „carinski pijesak“, tražili „pećine ispod Starog“…

Nešto smo našli, ali nije bilo ni nalik.

Na bazenima gužva, a na skakaonicama po pedesetoro. Nikad na red.

U hladu jednog kestena (?) na bazen, sjedili smo jednog dana Mensud, Tiro, Goran i ja. I šutili. Gledali smo naše momčiće od 14-15 godina kako se guraju na skakaonici, da skoče. Adnan, Sanel, Ajdi, Amel i  Alma sa njima bogami. Skakaonica 7-8 metara. Pa jednom na noge, drugi put laste pod mostarski. I dok skočiš dva puta, treba ti tri debela sata. Ajdi, Goranov najbolji. Ima se na koga i baciti i na oca i na adžu mu Acka.

A bogami ni ostali se ne daju.

– Da nam je bogdo negdje naći kakav most – reče neko.

A već poslije nekoliko dana obilazaka bazena i jezera oko Kelna, naiđosmo na nešto, što nam se učini zgodnim. Jezero Fulingen. Jezero ogromno, sa stazom za veslanje, voda u njemu za kupanje. A preko jezera most. Visina 15 metara. Odličan!

I dogovorismo se. Sutra svi tamo. Goran poče. Odmah lasta. Za deset. Pa Mensud, pa Tiro. Sva trojica su skakali i sa „Starog“.

U mene gledaju Adnan i Alma. Nikad prije nisu skakali sa mosta. A nisu imali prilike ni „Duradžuik“ oprobati. Oni gledaju u mene, a Sanel u Svog oca.

– Možemo li?

– Možete, ako smijete!

Odoše djeca na most.

Prekoračoše ogradu pa se misle.

– Hoću li? –pita Adnan.

– Nemoj se misliti. Što se više misliš, gore ti je- dovikujem mu ja ispod mosta, držeći fotoaparat u ruci. –Ako misliš skakati, ne čekaj!

I otisnu se na noge. Onako kako mu je Goran rekao. Upade u vodu bez „štrapa“. Aplauz.

Drugi je na redu bio Sanel. Nije čekao ni malo. Čim je Ado isplivao na obalu, on se otisnu s mosta. Na noge. Let još ljepši od Adinog. Opet aplauz.

Preko ograde prekorači Alma. Odlučna.

I taman kad htjede skošiti, začu se brujanje helikoptera, zavijanje policijskih sirena, a odnekud se na jezeru pojavi i veliki gumeni čamac, pun spasilaca u narandžastim odorama.

Neko je dojavio da sa sa „Fulingen jezeru“ skače sa mosta.

Das ist verboten! – čuli smo kako dovikuju preko megafona. „To je zabranjeno“

Amel i Alma se vratiše sa mosta. Ne skočiše.

Jebo vas vaš most – čulo se od nas, skoro jednoglasno. Džaba što je bilo podne, odmah smo pokupili stvari i pravo kući. Nikad više nismo otišli ni na to jezero ni na taj most.

– Imaćemo mi odakle skakati. Ako bog da Inšala.

Smail Špago(1996)

1 komentar

Komentariši