Nisam znala da će ovo moje srce u maju putovati do mog Grada. Do dragih ljudi. I sada sam tu.
Nekada je ovo mjesto djetinjstva mog odisalo životom i radošću i smijehom djece. Postoje mjesta rijetka,koja imaju onu magiju u sebi koja te prati vječno.I miris topli. Miris lipa "usidrio" se u nosnicama u prsima. Dišem i mirišem. Postoje još uvijek ljudi koji paze jedni na druge. Komšiluk koji se ne mijenja. Prijatelji dragi.
Kada pogledam danas kako djeca odrastaju,shvatam kakvu sam provilegiju imala odrasti na takav način.
Prođoh kroz svijet daleki. Upoznah horizonte moje. Upoznah i druge kulture.Možda bogatije nego i naša. Putovah po svijetu u stalnom traženju za nečim što sam ostavila iza sebe. Nešto što prije nisam znala cijeniti. Tražila sam toplinu u ljudima. Onu srdačnu iskrenu gostoprimljivost. Onu radost u srcu. Ne nađoh nigdje. Moradoh živjeti sa ljudima, koji svoje osjećaje pokazati ne znaju. Ne znaju pokazati ljepotu duše svoje. Čuvala sam sve te godine u sebi ono toplo osjećanje na dane ispunjene mirisom i smijehom.
Vratih se poslije toliko godina. Vratih se ponovo u potraznji. Dođoh slomljenog srca. Prazne duše. Osiromašena. I tako gladna i žedna ljepote mog Grada. Grada moje prosšlosti i moje mladosti. Dođoh da napunim dušu. Da upijem mir i tišinu u sebe.
I dalje se pazi na komšije, prijatelje,na svoje drage. I dalje se ispijaju kafe i što je za mene
načudnije bilo i dalje su vrata otvorena. Niko ih zatvorio nije i pored onoga što se desilo.
Raduju se kada me vide. Gledaju me toplo. Pitaju kako je u dalekom svijetu. A ja im ne znam opisati to. Zašutim samo sretna i sjetna. Posmatram draga lica . Pokušavam im svojim zagrljajem pokazati koliko ih volim i koliko mi nedostaju.
Kako je samo lijep osjećaj kada se probudim rano ujutro i još snena. Treba mi sekunda da shvatim da sam stvrano tu. Prvi pogled sa prozora . Miris lipa. Glas iz komšliuka. I ono što mi je najljepše ,miris kafe koju mi moja druga iz džezve sipa. I priča nasa nepresušna. Sjećanja.
Smijeh ponovo na licu mom. Do kasnih ponoćnih sati. Ponovo živim. Znam.
Sve vas lijepo pozdravljam i pakujem havu našu mostarsku, da je nosim sa sobom u svijet strani.
