Nekada je bio ponos i dika nacije, danas ga se malo ko sjeti, a bio je jedan od najvećih balkanskih estradnih bardova. Zaim je zaista bio neka varijanta naše bosanske Edit Pjaf, našeg Aznavura…
Ovog februara navršiće se 22 godine od smrti jednog od najvećih estradnih bardova jugoistočne Evrope, rahmetli Zaima Imamovića. A minule 2010. godine se navršilo 90 godina od Zaimovog rođenja.
Svaka normalna zemlja obilježava godišnjice rođenja i smrti svojih velikana, a pošto mi živimo u nenoramlnoj zemlji, onda te normalne stvari uglavnom se svedu na privatna sjećanja i privatna
obilježavanja. Kad neće država, Televizija BiH (nekadašnja TV Sarajevo), kojoj je Zaim stvorio identitet u bivšoj državi, onda hoće BUM koji će svoje stranice uvijek rado ustupiti sjećanju na one koji izblijediti neće, niti mogu.
Zaim Imamović je rođen 26. avgusta 1920. godine u Mrkonjić Gradu, a umro je prije 22 godine, 2. februara 1994. godine, u ratom opsjednutom Sarajevu. Kažu kako je u ratu jedva preživljavao s obzirom da su za njegovo narušeno zdravlje i iscrpljenost to bili zaista teški dani. Priča se kako se u ratu snalazio… Išao kod kolega i prijatelja kako bi tražio hranu, a na pijacu je nosio i svoju harmoniku kako bi je prodao da preživi… Njegovi posljednji stihovi, napisani 1993. godine, bili su:
"Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k’o biser sjajna, ponosna i mila".
Ako je iko poznavao Zaima Imamovića onda je to Vehid Gunić. Otud u BUM-u i Vehidovo evociranje uspomena na ovog vrsnog čovjeka:
– Upitan u nekoj prilici, a poslije velikog uspjeha televizijske serije Meraklije, otkuda moje zanimanje za sevdalinku, rekao sam da je moje zanimanje za ovu pjesmu, zapravo, stalno vraćanje djetinjstvu za koje i sada mislim da je bilo sretno i lijepo. A bilo je sretno, uz sve drugo, zahvaljujući i pjesmi Zaima Imamovića koga sam od najranije mladosti slušao, volio, i, kao mnogi drugi iz moje generacije, doživljavao kao neko neobjašnjivo čudo koje se oglašavalo iz radio-aparata.
Mislim da ni sada, u poodmakloj dobi, ne pretjerujem ako kažem da se uz Zaimovu pjesmu lakše odrastalo i sazrijevalo. Tako, eto, i nehotično dođoh do suštine, do pjesme. Nije, se, dakle, radilo samo o pjevaču posebnog dara, glasu jedinstvene, možda neponovljive ljepote i boje, ni o izrazitom Zaimovom smislu za najsuptilnije nijansiranje, ili, što bi kipari rekli, cizeliranje pjesme, nego i o samoj pjesmi. O sevdalinci. Jer, upravo tom pjesmom Zaim Imamović se cijelog svog života ispoljavao i pred sobom i pred drugima. U nekoj sam prilici, parafrazirajući jednu umnu ženu, zapisao da je pjesma pjevani govor. Opet se ta misao, u našim bosanskim, pa I širim prostorima mora dovesti u vezu sa Zaimom Imamovićem. On je bukvalno govorio i mislio pjesmom. Živio je neku vrstu paralelnih života: jedan pjesmeni i drugi život šutnje.
On je zaista bio neka varijanta naše bosanske Edit Pjaf, našeg Aznavura, Rusosa, Keni Rodžersa ili Džona Denvera. Bio je naš čovjek koji pjeva poslije rata.
I zato se uz njegovu pjesmu lakše odrastalo, zato se uz njegovu, počesto bolnu pjesmu, zaboravljala ili odagnjavala vlastita bol i vlastita tuga. A onda, kada mu se učinilo da ima viška energije, da mu prostor za čistog reproduktivca postaje tijesan (pored vokalnih interpretacija, u jednoj fazi ispoljavanja kao repruduktivac, bio je zapažen kao harmonikaš i frulaš). Zaim Imamović je, ponesen nekim novim tendencijama, pa pomalo i sunovratom naše narodne muzike, dao svoj, prepoznatljiv i ubjedljiv doprinos stvaralaštvu naslonjenom na muzičku tradiciju Bosne. Dakle, pod uticajem sevdalinke, pjesme čiji je bio najvjerodostojniji, pa i ponajbolji tumač, i sam je počeo komponirati pjesme potpuno naslonjene na našu gradsku pjesmu, sevdalinku. Ta vrsta u m j e t ničkog djelovanja Zaima Imamovića, sigurno ne ide u red najboljih strana njegovoga ispoljavanja pred svijetom i pred samim sobom, ali, i pored toga, neke njegove pjesme u kojima je autor i teksta i muzike, već su ušle u narod i žive kao narodne. Od nastanka njegove pjesme (možda najbolje) “Ne pitaj me, stara majko, što mi lice ve(h)ne”, prošlo je više od šezedeset godina. Pjesma je potpuno sazrela, ušla je u narod i živi s narodom. Sličnu sudbinu doživjela je I pjesma o Travniku, gradu Zaimove mladosti “Sinoć gledam sjajnu mjesečinu”, pa i pjesma “Srušila se kula i kapija”. Ima Zaim i pjesmu žala za mladosti, pjesmu, mitketovsku, pjesmu bola zbog bolnoga saznanja o prolaznosti života i mladosti.
To je pjesma u kojoj Zaim Imamović, svojoj Bosni, ako ga u mladost vrati, nudi opet pjesmu, dakle ono što je najbolje znao i mogao. To je ona uzbudljiva pjesma bolnoga vapaja “Bosno moja plemenita, u mladost me vrati”. Na nama je, na vama je, da ovome dobrom rahmetliji, kada više nije među nama, omogućimo da ostane sa nama sa svojim najljepšim hairima, sa pjesmama koje je komponirao, a naročito sa onim koje je izvodio kao malo ko prije njega, ali i poslije njega.
Magazin BUM, br. 110.
