Ova priča objavljena je u knjizi autora Želimira Komadine „Hodanje u snu“.
Knjigu može se poručiti putem Interneta i to je zasad jedini način njezine distribucije. Kupovinom knjige potpomažete liječenje autora koji je nakon jedne nesreće 2003. godine ostao paraliziran i do danas je vezan za invalidska kolica.
http://www.blurb.com/bookstore/detail/1726687
Moja familija je čitav život štimala prema trešnjama….moglo se, naime poslije dobre berbe priuštiti ono sto bi čitavu godinu obećavali…nove adidaske, lova za more, za novo biciklo…. A kako to stvarno bješe…ide par odlomaka iz jedne priče o trešnjama, sepetima, krtolima…da se ne zaboravi…
Ostade iza mog dede posađenih ioho-ho stabala trešnjevih, raznih sorti na raznim lokacijama u Cimu. Ostavi nam Mila (kratkosilazno "i") , kako ga od milja zvahu , u amanet i Hrušta, i Švabica i Alica…nikad ih sabrati. Od početka do sredine Maja šuštali su krtoli, lotre, kuke, sepeti, holandezi, samari, užad, žujice, špice, čulo se hakanje iz vinograda u vinograd, iz bašče u bašču, sa trešnje na trešnju, a pjesma trešnjarica zvonila je pod Goricom i Radešom, na Koravcu, nad Đolušama, Mu'aremovcima, Prcevini, nad Ćemalušom i "pod stranom" – od zore do mraka. Dedo moj dragi, malo rudar, malo više zemljoradnik, ranjenik iz prvog svjetskog, nesuđeni amerikanac i "ponajbolji vindžija" u Cimu, sadio je trešnje po nekoj čudnoj shemi – po obodima i mrginjima svojih, od dedovine naslijeđenih duluma. Činilo se u prvi mah, da su trešnje sađene bez nekog naročitog reda i smisla, onako nasumce – ovdje 2-3 Švabulje, 1 Crnica, 2 Aprilke, onda prazan prostor, 8 Alica gusto nabijenih i 3 Hrušta skoro jedan do drugog, onda ponovo praznina, a zatim drvored Hrušta sto se dizao uz brdo obodom vinograda, poput soldata 11 Pješadijske regimente 4 Korpusa sto je gazila preko Karpata gdje je nesretnik fasov'o geler 1917 koji je donio u rodni Cim ….
Dedine trešnje su uvijek bile bujne i pune roda, kao da su škakljale neku vodenu žilu svojim korijenom, te bi u vrijeme najvecih suša bile bujne sa gustim, teškim hladom koji – kao da je sijao iz njih, ka ćelopekom upaljenom vinogradu nad kojim su tim svojim sjenkama uvijek heklale čudnu mustru hlada. Ta mustra je duže čuvala težake od svrdlajuće vreline, vruće zvizde, težake koji su u škrtoj zemlji dikelali, zgrtali, plijevilli i polijevali modrom galicom često skoro suhe trsove loze. Bobe dedinih trešanja bile su crvene i sočne i kao da su jedva čekale zub na zategnutoj crvenoj kožici da bi eksplodirale u ustima rasuvši slatki sok podzemnih hladnih voda po jeziku. Govorkalo se da je dedo bio u dosluhu sa nekim tajnim silama i da sadi trešnje kao da vrača ili njihovim sjenama pise neku tajnu poruku po vinogradima….No, ruku na srce, izgleda da je dedo najviše sadio trešnje da mu prave ‘lada dok okopava i polijeva trsove u vinogradima – za vino koje je pravio, vino koje je u to doba bilo glavni izvor prihoda, a bome i rashoda u mojoj familiji.
Trešnje su u doba sporog Ćire i loših makadama mogle samo do lokalne tepe i često su ostajale nesabrane ili bi bile sabrane samo za "kacu" da bi se od njih salila "treeešnja", lagana, pitka rakija – navijek tražena od pravih meraklija.
Tek kasnije kad su kamioni i kombiji raznih registracija otkrili rane trešnje mostarske vale i jurili vozeći holandeze pune Ranjki, Švabulja ili Hrušta prema pijacama bivse Juge i dalje, mukotrpno kopanje i težak rad oko trsova zamijenila je brza i "vruća" trešnjarska lova. Ulog i znoj bijahu puno manji, a zarada veća. Malo po malo, zaboraviše se vinogradi. Čuvena vindžijska – "Nema vina do Cima" – pade u zaborav….
Za trešnjom mostarskom "uletali" su razni nakupci od onih sitnih do većih, industrijskih koji su trešnje sijali kalibratorima i potapali u burad sa alkoholom da bi je preradili i prodali kao čuvene Griotte bombonijere. No i to je polako lapilo…nestajalo. Zone su postale ratne i nesigurne… Na tržištu Evrope, Maroko i Španija su nudile , možda i lošiju trešnju no što je neretljanska, ali nižu cijenu… Trešnju niti je ko sadio, ni brao, niti krečio stabla….Trešnja je doživjela sudbinu zapuštenih vinograda.
I tako – dedo moj dobri što me krstio "liskom mostarskom" ode i ostavi za sobom tajnu šifru – u samo njemu znanom rasporedu svjetla, sjena i rumenila trešanja na divnom platnu mog djetinjstva.
Želimir Komadina
