http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/13394/severin-rakic-sve-ljepote-drevnoga-mostara
Severin Rakić – Sve ljepote drevnoga Mostara
Muslibegovići su generacijama upravljali Mostarom i nakon višestoljetne dekadencije, kuća je obnovljena, te ponovo zasijala starim sjajem 2006. godine, kada je pretvorena u muzej-hotel. Ima li ljepšeg konačišta od muzeja? Na moje pitanje, na kojoj strani Mostara je hotel, ljubazna recepcionerka odgovori: „Mostar nema strana; postoje samo strane Neretve i ovo je lijeva strana; muslimanska, ako baš hoćete!” U tom trenutku, u hotel ulazi velečasni sa grupom
turista iz Međugorja. Sve se odjednom utiša da se ni muha nije čula. Ja i supruga izmijenismo zbunjene poglede; ko’ biva, bolje je držat’ jezik za zubima ovdje.
Umornog od puta, prevari me poslijepodnevni sanak. Kad sam se probudio, bio je već sumrak; mora da sam odrapio dobra dva sata. Nakon osvježenja, pita me supruga: „Kako se sada osjećaš?” „Ko’ sultan na tahtu”, odgovorih. Kada smo izašli, veče se spušalo na grad. Kandilji su se upalili na munarama lokalnih džamija i mujezin je najavljivao akšam. Stari most je blistao u svjetlu reflektora punim sjajem; međunarodna zajednica je obavila sjajan posao, aferim.
Na putu prema Kujundžiluku, na ogradi Roznamedžijine džamije, sjedi mačka. Kako smo prišli džamijskoj kapiji, ovaj ‘tigar’ se splazao niz ogradu i krenuo da se umiljava mojoj supruzi i kćerki. Prekoputa, u kafani sjede ljudi. „Čija je ovo mačka?” upitah. „Džamijska!”, odgovoriše uglas. Svaki moj pokušaj da privučem pažnju „džamijske mačke“ostao je bez uspjeha. Ništa, ni mu kajat’. Kao da ne postojim.
Nastavljamo dalje u čaršiju. Ulice su pune mladog svijeta i turista iz čitavog svijeta. Stari bazari, radnje i kafane rade non-stop, sve do ponoći. Sve je kao u pjesmi:
Lijepi li su mostarski dućani.
Još su ljepši mladi bazerdžani.
Još su ljepši mladi bazerdžani,
A najljepši bazerdžan Mustafa………..
Sjedamo u kafanu nad Neretvom. Povjetarac s juga donosi olakšanje u vrelu noć. Konobar posluži dvije ledene limunade i najavi: „ Imam nešto za vas!”
Zekerijah Džezić, car sevdalinke, pjeva:
Kradem ti se u večeri
u večeri pod pendžere
da ti bacim struk zumbula
nek ti cvijetak prozbori
koliko te silno ljubim
Aman, mrijem, dušo, za tobom……..
Ti ne haješ za bolove,
za bolove srca moga
cvijet vene, mlad se suši
sevdah ode u nevrat.
Alah nek ti drugog dade
Aman, mrijem, duso, za tobom……….
Sutradan smo se trebali naći s naćsim prijateljima iz Sydney-a, Lyndom i Stephenom, koji ljetuju u Dubrovniku. Plan je bio da provedemo par dana zajedno na putovanju kroz
Hercegovinu.
I zaista, eto ti njih ranom zorom, Stephenova sijeda raščupana glava i Lyndin osmijeh od uha do uha, čekaju nas u holu hotela. Naša prva destinacija dana bila je Karađoz begova džamija u Fejićevoj, najveća džamija u Hercegovini i uopšte jedan od najljepših spomenika islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Džamiju je po nacrtima proslavljenog Mimara Sinana sagradio Mehmed Karađoz, sin Ebu-Sadeta, brata tadašnjeg hercegovačkog vezira Rustema, 1557. godine.
Građevina je kamena, u klasičnom stilu pozne otomanske arhitekture, sa vitkom munarom i grandioznom kupolom, što zdanju daje posebnu eleganciju. Ubrzo nakon džamije, u dvorištu je sagrađena i medresa, koja je egzistirala sve do pred rat. Džamija je teško oštećena granatama 1993. godine, a nakon rata je sredstvima međunarodne zajednice obnovljena
i pretvorena u muzej 2006. godine. Još jedan velemajstorski obavljen posao u Mostaru.
Susretljivi domaćini su nas proveli kroz čitavu džamiju i medresu, te detaljno upoznali sa njenom istorijom. Na kraju, partijica je završila i na munari, odakle puca pogled na čitav Mostar.
Putovanje kroz prelijepi Mostar nastavilo se obilaskom Biščevića kuće. Dok je društvo razgledalo zaostavštinu turske rezidencijalne arhitekture, iskradem se polako i u granapu na uglu Fejićeve kupim malu konzervu ribe, te skoknem do Roznamedžijine džamije da nahranim mačku. Smazala je cijelu konzervu u jednom dahu i dugo oblizivala brke, dok
sam se ja žurno udaljavao prema čaršiji. Kad sam se vratio, moji prijatelji su već grabili prema Starom mostu ćak i ne primijetivši da me nema. Obilazak mosta i starog dijela grada bio je posebno impresivan za naše australijske prijatelje, koji se nisu mogli otrgnuti dojmu koliko je besmisleni rat nanio civilizacijske štete ovim prostorima.
Lynda, koja je britanskog porijekla, kao istoričar umjetnosti, bila je frapirana nedostatakom sluha i inertnosti svjetskog, a posebno evropskog javnog mnjenja u zaštiti balkanskog kulturnog nasljeđa u vrijeme rata na ovim prostorima. Ja sam opet nastojao da ignorišem znakove ratne destrukcije i očigledan nacionalisticčki ‘bulling’ sa druge strane Neretve, koji se još uvijek dade osjetiti na svakom koraku u ovom gradu. Bogatstvo stilova u umjetnosti i
građevinarstvu iz raznih perioda srednjevjekovne i novije prošlosti, čini Mostar svojevrsnom kulturnom riznicom i gradom sa najbolje očuvanom arhitekturom iz otomanskog
perioda u Evropi.
Svaki Mostarac zna kakav neprocjenjiv značaj rijeka Radobolja ima za ovaj grad. Iako kratka toka, od svega nekoliko kilometara, kada se ulijeva u Neretvu stotinjak metara sjeverno od Starog mosta, ova rječica je žila kucavica zapadnog dijela Mostara. Poput Nila u Egiptu, Radobolja je Mostaru i Mostarcima stoljećima napajala žednu dušu, zalijevala bašče i vinograde, pokretala vodenice i tabacima održavala manufakturu duhana. U donjem toku, prije ušća u Neretvu, Radobolja se grana u više rukavaca, koji su presvođeni malim mostovima, od kojih je najpoznatiji Kriva ćuprija, sagrađen 1558. godine od izvjesnog Čejvan Ćehaje, legatora (1) pri mostarskom kadiluku (2). Kažu da je ova dvolučna kamena ćuprija, koja je godinama služila kao glavna saobraćajnica za ljude i dobra između sjevera i juga,
poslužila kao model za gradnju većeg i mnogo poznatijeg Starog mosta, napravljenog osam godina kasnije 1566. godine. Dobročinstvo Čejvana Ćehaje je zaokruženo izgradnjom džamije u neposrednoj blizini, krajem 15. stoljeća, koja, uz pomenutu ćupriju, predstavlja najstarije sačuvane spomenike islamske kulture u Mostaru. Ćuprija je u potpunosti i veoma autentično obnovljena. U ovom, za mene najljepšem, dijelu Mostara zvanom Carina, nalazi se i bašča od jasmina, gdje je živjela Sefićeva Emina, u pjesmi Alekse Šantića opjevana kao lijepa Emina. Nema starog pjesnika, nema ni Emine, ostala je samo pjesma o mostarskoj ljepotici i bašča od jasmina da širi zanosne mirise u večeri ljetne.
Krajem 16. stoljeća pojedine mostarske familije su se trgovinom i zanatstvom uzdigle, a njihove mahale počele intenzivno razvijati. Jedna od takvih starih mostarskih familija su bili Kurti, od kojih je najprominentniji bio izvjesni hadži Alija Kurt, koji je posjedovao čitav vakuf i pominje se u starim spisima kao vakuf hadži Alije Kurta. Tu je početkom 16. stoljeća podignuta Hadži Kurtova džamija, još poznata kao Tabačica, jer su u njoj klanjali uglavnom
radnici u proizvodnji duhana. Kažu da se na namazu znalo naći i po 100 tabaka, šsto govori koliko je jak tabački esnaf bio početkom 17. stoljeća u Mostaru. Kasnije generacije Kurta dale su nekoliko istaknutih ličnosti u bosanskom društvu, uglavnom imami, hafizi i vjerski velikodostojnici. Jedan od potomaka ove stare mostarske familije, Muhamed Šefket ef. Kurt, rodom iz Travnika, jer se dio familije za službom odselio u Travnik, bio je dvadesetih godina prošlog stoljeća banjalučki muftija, da bi pred Drugi svjetski rat prešao u Tuzlu, gdje je službovao kao tuzlanski muftija sve do penzije. U toku rata spasio je više hiljada Srba od ustaškog i njemačkog progona, te se zalagao za očuvanje njihovih bogomolja, zbog čcega je odlikovan 1946. godine Ordenom bratstva i jedinstva. Smatram zato da bi mnogo primjerenije ime za ulicu Borisa Kidriča u Banjaluci, kad je već moralo biti promijenjeno, bilo Muhameda Kurta nego Kralja Alfonsa XIII, ako ne zbog kulturne i etnografske bliskosti dotičnog sa srpskim narodom, onda bar zbog toga sto je efendija, ipak, spasio nekoliko hiljada Srba za razliku od kralja Alfonsa, čije se zasluge za spasenje Srba broje prstima.
Ručak u Šadrvanu je bio božanstven, u čemu smo se svi složzili. Sve se dobro zalilo Žilavkom, te nakon par kupica i podnevnog zvizdana, kad smo se nekako dokotrljali do Roznamedžijine džamije, ja sam od jedne mačke, vidio dvije. Džamijska mačka, nedvojbeno, odmah me prepoznala i poletjela mi u naručje. Pošto smo ja i Stephen, da to tako nazovem, izgubili abdest i bilo bi krajnje neukusno da u takvom stanju ulazimo čak i u džamijsko dvorište, sačekali smo djevojke u obliznjem kafiću. „Za nas dvojicu kafu, za mačku mlijeko!“ Moja narudžba, čini se, nimalo nije zbunila konobara, nego nas je sve troje uredno poslužio. Samo što smo popili kafu i malo došli sebi od omorine, ženska ekipa se vratila iz obilaska. Mačka je i dalje sjedila u mom krilu i oblizivala se poslije zdjelice mlijeka. Nakon kraće zbunjenosti ovom scenom mog iznenadnog i neobjašnjivog osvajanja paznje džzamijske mačke, Izeta se brzo pribrala i upitala me: „Čim si je uspio potkupiti, lisico?“ Svi smo se slatko smijali kad sam im ispričao kako sam kupio mačku konzervom ribe i nazvali smo je „korumpirana džamijska mačka“. Životinja naravno nije ništa razumjela, nego se i dalje nije micala od mene, očekujući novu nagradu. Za rastanak i dugo sjećanje, kupio sam jedno tuce konzervi sardine i zamolio vlasnika kafića preko puta džamije, da svaki dan nahrani mačku sa po jednom.
Predvečerje smo proveli na minderlucima u našem muzeju, dogovarajući se o sutrašnjem putovanju i uživali u rajskom piću, hladnom soku od zohve. Prepuni utisaka današnjeg obilaska Mostara, otišli smo rano na spavanje, sanjajući mostarske bazare, lijepu Eminu i bašču od jasmina…