Hercegovini – Safvet beg Basagic
Već je širom preko bijela svijeta
Prelećelo punih deset ljeta
Kako ni jesam, zemljo Hercegova,
Vidio tvojih kršnije bregova,
Bujnih polja, zelenije gora
I pećina – vilinskije dvora,
Gdjeno vile sokolove hrane,
Da te ljube i oda zla brane,
Da ti slavu u vijence pletu
I raznose po bijelom svijetu.
Herceg-zemljo, moje milovanje,
Herceg-zemljo, moje sve uzdanje!
Ti si meni što sokolu krila,
Ti si meni što junaku vila;
S tobom mi je živjet, umrijeti,
Veselit se, jade podnijeti;
Ponosim se tvojom slavom starom
Ko proljeće bijelim beharom;
Ta bez tebe meni nema sreće,
S tobom niko rastavit me neće!
O mila, o sveta, o časna grudo,
Gdjeno sam najpre ugledo sunce jarko,
Oh, kako te moje srce mlado
Ljubi jako.
Ja nijesam znao da tolika ljubav
Pram tebi tinja sred mojije grudi,
Ta cio svijet je u svom krasu ubav,
A svi na svijetu jednaki su ljudi.
Da, tako sam ja mislio i snivo
Udaljen od tebe, domovino mila,
Al’ evo sada moje srce živo
Najsretnije kuca sred tvojega krila.
I ja bih, vjeruj, zakleti se smio
Da nema kraja sred bijela svijeta
Koji bi meni tebe naknadio,
O Hercegovino, o zemljo sveta!
Sve što imade u prirodi bajnoj,
Da ljudsko srce zanese, opčara;
Sve to u tebi, zemlji veličajnoj,
Pred mojijem očima se stvara.
Ljepa ti si, Herceg-zemljo,
Ljepša si od majskog cvijeta,
Milija si oku mome
Od ostalog svega svijeta.
Šarno cvijeće tvoga polja,
Svijetlo borje tvoga gaja,
Više mome oku gode
Već vrtovi Eden-raja.
Ko je gledo tvoje stijenje,
Tvoje gore bijelih glava,
Tvoje rijeke, što se viju
Preko polja i dubrava,
Ko je gledo tvoja vrela
Kako skaču, kako pjene,
Zadivit ga mnogo neće
Čari bajne Hipokrene.
Ne imadeš rimskih slika,
Ni saraja arapskije,
Ni misirskih piramida,
Ni hramova helenskije;
Ali sve to ne priječi
Hercegovče kršno tvoje,
Da te ljubi, da te slavi,
I slatke ti pjesme poje.
Još da tebe, mili dome,
Ne sjećam se svakog časa,
Ne bi bilo sinu tvome
Na svijetu više spasa.
Ako meni sudba krati
Svoje zlato obljubiti,
Ta ne krati, mila mati,
Za te mrijeti i živiti.
Bijedno se srce moje
S tijem tješi, tome nada,
Za čestito ime tvoje,
Da žrtvujem sebe mlada.
I ta slava, mila slava,
Kad na licu sjetu smrvi,
Od goluba stvori lava,
Koji živi da se krvi.
Tad opašem sablju britku,
Časni spomen od djedova,
Na oštricu čiju vitku
Urezana stoje slova:
"Kad opašeš sablju ovu,
Budi rodu svom na diku,
Ljubi zemlju Hercegovu
I stoj njojzi na braniku!
Pa ćeš sinko sretan biti
Ko što su ti bili pređi,
A spomen ćeš ostaviti
Na dušmana njena leđi’."
