Rijetkost je bilo utapanje u Neretvi raje koja je po čitav ljetni dan provodila na obali. Zadesna utapanja su se dešavala obično strancima koji su, vidjevši zelenu ljepoticu, u oduševljenju skakali u vodu, dobijali „hladni šok“ i utopili se, ili su to bili oni koji nisu imali iskustvo sa rijekom koja je tako privlačna, naročito tokom ljetnih vručina i prosto mami da se skaće u njen modrozeleni zagrljaj. Svaka mahala je imala svoju plažu na Neretvi, a kupaći znali svoje mjesto u hijerarhiji počevši od starijih, iskusnijih plivača i skakača sa pećina i Starog mosta koji su najbolje poznavali Neretvu; srednje dobi, mlađi, hrabriji koji su srcem željeli da dostignu status iskusnijih i boljih i najmlađi, koji su tek počeli da plivaju u Neretvi i da je upoznaju, koji su prvi put preplivali Neretvu obavezno uz pratnju starijih, koji su ih tako podučavali kako i na koji način i na kojim mjestima mogu da je preplivaju i kako trebaju da plivaju, kako da se puste da ih sama voda svojom maticom odnese do željenog cilja i kako da zarone, izrone i izađu na pojedine plaže i obale.
Na plažama je vladao nepisani red, poštovala se hijerarhija iskustva, a mlađa raja, posebno oni koji su slabije plivali, je bila pod stalnim budnim okom starijih. To su obično bili stariji brat , sestra ili neko od rodbine, a svaki od mlađih je imao svog „učitelja“ na Neretvi. Puštanje niz Neretvu od Silosa do plaža u gradu je bila posebna atrakcija, jer su raja iz svake mahale na šlaufima od kamiona ili plivajući po čitav sat se spuštala niz Neretvu i tako upoznavali svaku pečinu, brzak i opasna mjesta gdje može da se nastrada. Bezbjednost na plažama i tokom tih „spuštanja“ je bila na visokom nivou.
Plivanje u Mostaru se najčešće započinjalo u ranim proljetnim toplim mjesecima maja u Radobolji, a poslije, nakon izgradnje i na bazenu, dok su „privilegovani“ započinjali Školu plivanja u Plivačkom klubu „Velež“ u bazenu Gradskog kupatila – banje, a potom trenirali i takmičili se, pa su po pravilu dobijali prva mjesta na republičkim i saveznim takmičenjima.
Potom je u svim školama u Mostaru uvedena obavezna Škola plivanja za sve učenike, tako da su Mostarci bili prvi u državi po obučenosti u plivanju, jer je skoro svako školsko dijete naučilo da pliva. Početkom ljeta i otvaranjem plaža na Neretvi, ti početnici u plivanju su već bili zreli da se u početku sa strahom počinju kupati u Neretvi,da osjete njenu svježinu, hladnoću i da polako uče o čudima rijeke, da upoznaju njene pečine i da uživaju u njenim ljepotama.
Crveni krst Jugoslavije je počeo program obuke „Spašavanje na vodi“ sa obezbjeđenjem spasilačkih ekipa na plažama i bazenima, te otvorenim vodama jezera i mora, što je Mostarcima bilo već sastavni dio kulture na neretvanskim plažama. Mostarska ekipa spašavanja na vodi je osvojila Drugo mjesto na saveznom takmičenju na Dojranskom jezeru u Makedoniji.
Izgradnjom brana sa hidroakumulacijama na Neretvi Mostar I, Salakovac, Grabovica, voda Neretve je postala još hladnija, a njen nivo je značajno oscilirao, pa su se kanali sa otpadnim vodama počeli pojavljivati sa svojim neugodnim mirisima, te se kupanje na Neretvi zabranjivalo po preporukama Zavoda za javno zdravstvo Mostara zbog izrazitog zagađenja vode. Postala je moda odlazak na kupanje na susjedna jezera od hidrakumulacija, te kupališta na Buni, a mnogi su išli na morska kupališta. Mostarske plaže na Neretvi su ostale puste, rijetki su se kupali u njoj.
Izbijanjem rata, rušenjem mostova na Neretvi, te dugim danima opsade, kada se Neretvi nije moglo prići zbog snajpera, plaže na Neretvi su čekale kupače i bolje dane. Veliki period od skoro 20 godina, kada su stasale mnoge generacije bez „obuke“ o pravilima kupanja na Neretvi, izgubio se onaj dragocjeni period obučavanja i spoznavanja opasnosti pojedinih mjesta na Neretvi, a takvi su na Trokutu, između pečina Muža i Žene, gdje su, naročito sa niskim vodostajem Neretve, jake vodene struje koje odvlače neiskusne plivače u smrt, što se vjerovatno desilo i našem Tariku.
Ovaj tekst je napisan iz srca s ciljem apela na sve nadležne ustanove da se ponovno uvede u školske programa Škola plivanja, da se više finansijski pomogne Plivački klub „Velež“ i Škola plivanja, da se aktivira Crveni krst Mostara na planu obuke po programu „Spašavanja na vodi“, kako bi se na taj način obezbjedili „profesionalni spasioci“ za dežuranje na svim plažama u gradu tokom ljetnih mjeseci, te da se urede plaže na obalama Neretve i obezbijjede sredstva za ekipe spasilaca Crvenog krsta, koje bi dežurale tokom ljetnih mjeseci u cilju prevencije utapanja, jer spasiti jedan mladi život je kao da smo spasili čitav svijet.
Emir Fazlibegović
