Korzo Žabljak – Gožulj

tekst Mithada Muminagića (Ljubuški- Norveška) objavljen na njegovoj facebook stranici 25.06.2011

 

Bilo je to u dobra stara vremena, kad je čaršija živjela. Vremena koja se možda nikad neće vratiti, koja možemo sanjati i čeznuti za njima. Bilo je to u vrijeme od diska na Žabljaku, 1972, mojih 8 godina, do diska na Gožulju, 1984, mojih 20 godina, do novog doba, doba pustoši pa polaganog povratka u normalnije stanje.

Korzo Žabljak – Gožulj, i obrnuto, tur – retur, pa tako 28 puta za jednu noć. I staro i mlado štanca. Svako sa svojom namjerom. Oni mlađi šetaju da bi sreli jedni druge, dobacivali štošta, zaljubljivali se, ćosali, ašikovali, i na kraju se ili razilazili ili su i dan danas skupa.
A mahaluše bi izlazile da protabire ko s kim hoda, ko se s kim zabavlja.”Vidi moja ti njih dvoje, aman, zeman, vela havle što će joj on!? ” ”A joj vidi njega s onom, estagfirullah, raskućiće mu babovinu, jadan ne bio, jel mogo išta bolje nać!?”
I tako svaki par, svaki prolaznik dobije ocjenu stručnog žirija, i malo ih je s peticom.

Djeca iz donje čaršije dolazila su do svojih nena u Gornjem Gradu, u obilazak, i da se izigraju sa rajom. A nene su ugađale unučadima, bilo hranom, pitama, ili kolačima, bonbonama, pa su djeca češće dolazila. A kad se krene nizbrdo, treba ponijeti bidonić vode s Gožulja, Đuluše ili Zaguše. Onda je i to opravdanje da se ostane do kasno u noć, čekalo se na vodi.

Vode Gornjeg grada su zapamtile mnoge prolazne i one vječne ljubavi. Oko vode se sve dešavalo, i ljubavi i svađe, i kante su bubale po glavi. A ljeto dugo i sušno, pa onaj curak sve tanji i tanji, minute i sati prolaze uz česme. Džugumi, ibrici, bidoni, boce, narod naoružan vodenim rekvizitima.Vode su bile naše bogatstvo kojem nas je priroda obdarila. Hladna, svježa voda iz krša, iz kamena, nevjerovatno. Malo mjesta u Hercegovini se moglo pohvaliti ovakvim bogatstvom vode. Gori-doli, doli-gori, sve gori, sve se prži na zvizdanu, ali dok je hladne vode, preživljava se.
I skoro svaki kamen u mahali se sjeća koraka koji su ih izlizali. Kaldrma uz mahalu ili uz Takale je bila glatka ko staklo od miliona stopa. I kad bi došli gosti sa strane išli bi po kaldrmi ko po jajima. A mi domaći domoroci bi protutnjali pored njih ko stampedo. Ali su u nas koljena bila od stotine rana i ožiljaka, i niko se za to nije sekiro, zarašće sutra.
I mnogi ćoškovi, kamenja su zapamtili zaljubljene parove koji su sate provodili u ašiku i sevdahu, cvrkućući na uho slatke riječi. Neki su tražili mračnije ćoškove, neki su đirali korzom, pa niz Belićevinu.
Jednom reče jedan stariji mještanin, poznat po svojim ludim biserima: ”Nek se dica krešu, nek uživaju, nek se širi vira.” A dica se lijepo ispričaju uz šetnju.
Bilo je čistih žabljačkih veza, mješanih Žabljak – Gožulj, a dolazili su momci i sa strane iz Gradske, Vitine, Mostara, Sarajeva, i krali nam cure.

Poznati, filmski, parovi koje pamtim, (nespomenuti neka se ne ljute, doće njihov red) Hido-Cimili i Vahda, Sakan i Raska, Hasan i Vesna, Ibro-Mačak i Emina, Mustafa-Began-Kulje i Dženana, Dulo-Kvisko i Mira, Miro i Fehra, Fiko i Mediha, Ruka i Rukinca, Šaka i Šakinca, Rade i Dana, Meho preskočio preko zida do Đane, Enko i Jadra, Hane i Jasna, Irfan i Irma, Suad-Džugum-Pumpaj i Đenita, Fazla i Reita, Irfan i Mediha,………

Niz Belićevinu, Bjelićevinu. Ma nit se beli , nit se bijeli , već se zeleni jarane moj. I to metalik zelena. Zeleni se od šipaka, smokava, kupine koja osvaja polako. Nekad u stara vremena, u vremena krava i koza, sve bi bašće bile uredne, bez kupine, jer je trebalo i trave i sijena, i opet ispaša za kravu . Krava se vezala za kolac koji je zabijen u zemlju. Ako krava voli smokvin list onda se ocrta metar do smokve da može dobaviti. A ostatak trave pod smokvom se žeo srpom i sušio. Jer pod smokvom mora biti čisto da bi se kupile polusuhe smokvice koje vjetar obori na zemlju. Svaka smokva je bila vrijedna, ne smije propasti.

Godinu za godinom korzo je živio svoj život. Neki momci nisu bili zainteresovani ni za cure, ni za korzo, ni hodanje, samo da se dočepaju popodnevne hladovine u kahvi pod dračom u Fejzinoj bašći, ili pod smokvom u Havinoj kahvani na Žabljaku. I ostadoše momci zauvijek, ali to je bio njihov život, njihov put, njihov rahatluk.

Kada dođoh u Gornji Grad 1997, prvi put nakon halabuke, logora, progona 93, ne nađoh taj naš stari korzo. Sretoh mnogo neznanih lica, djece, koji izmjeniše dušu mahale. Neki novi klinci u našoj ulici, reče Balaš.
A korzo osta samo u sjećanju i u čekanju nekih novih ljeta i neke nove djece, novih generacija koje će vratiti dušu mahali.

I dođoše godine sijela u Fejzinoj bašći koja vraćaju život i živost na Gožulj, povezuju ljubušake, bude stare uspomene i osjećanja. Nadam se da će se tradicija nastaviti godinama i da će ubrzo krenuti i žabljačka sijela, i sijela na Tabiji, i sijela u Pobršću, i na Stubama, i u Gradskoj, Vitini, kao nekad za Ramazane.

2 komentara

Komentariši