Suveniri u Mostaru su skupi. Autohtoni suveniri tipa male ponjave s hercegovačkim šarama, minijaturni ćilimi i slično, prosto su zatvoreni i nedostupni oku turista od silnih marama i šalova proizvedenih iza dalekih pustinja, u Turskoj ili Egiptu u najboljem slučaju, Kini, svuda gdje su ruke svačije, samo naše nisu. Stoga je jedan od mojih favorita ovdje mladi diplomirani ekonomist bez zaposlenja, ali svojom voljom, upornosti i nebeskim darom ne i bez posla, pa taj skromni Dino Šipković od proljeća do jeseni, stisnut u dva kvadrata eksterijera odmah uz Most temperama po plohama i oblucima s Neretve, slika prizore zbog kojih su ljudi sa svih strana svijeta ovdje i došli. To je izvrstan i svima jeftin suvenir, unikatan je i malo košta i Dino spada u rijetke koji se ne žale.
Po noći u Neretvu
“A, kome ću se žaliti? Bogu fala i na ovome. Ide dobro, super ide, uvijek kupuju i slikaju me, pričaju
sa mnom. Šest mjeseci radim, nekada tako dobro ide da mi ponestane kamenčića pa po noći silazim
uz Neretvu i tražim ove s glatkijim površinama. Uglavnom, drugu polovicu godine mogu` živjeti od onoga što zaradim u prvoj. Bogu fala…’’
(Oslobođenje, 23.10.11)
