Žena koja je spasila tekiju

Priča o jednoj velikoj ženi koja je svojom vjerom i odvažnošću spasila od rušenja Blagajsku tekiju. Obavezno pročitati!!!

Zamislite scenu: crna auta se zaustavljaju; agenti tajne službe izlaze; satjeruju sedmočlanu porodicu u jednu odaju; zaključavaju ich, uz prijetnju da ne smiju izlaziti dok se nešto veliko ne završi. Niko od njih sedmoro ne zna o čemu se radi, naravno. Mjesto odvijanja ove scene je u Blagaju, ispred tekije, a vrijeme održavanja unazad pedeset godina…. Epilog radnje, Maršal Tito dolazi u posjetu ljetnjikovcu u izgradnji (fali mu još samo krov, pa da se "crveni" mogu tu odmarati, kada ljeti upekne žega u Hercegovin) i umjesto da odobri sav taj napor hercegovačkih komunista, on sve radove obustvalja. Izdaje čak i naredbu da se hotel ruši. Pitate se, ko je izvrsio preokret u vrlo dobro organiziranoj tajnoj Titovoj posjeti Blagaju. Učinila je to jedna žena.

Rušite hotel, a tekiju popravite. Obična Hercegovka, da običnija ne može biti. Zvala se Habiba Elezovic iz Dubrava, udata za Huseinom Drljević u Blagaju. Osim što je bila majka petoro djece, bila je i derviš, čuvar dina i topraka. Tako je derviš Habiba hanuma razvalila zamandaljenu bravu na vratima i istrčala napolje. Uprkos udbaškoj prijetnji da se ne pojavljuju. Ugledala je Tita, a i on je nju primjetio pa je razmijenio sa njom riječ-dvije. Nije gubila vrijeme, jer ne vidja se s Titom svaki dan, odmah mu je ispričala šta je mori. Tito ju je upitao: "Kako ja tebi mogu pomoći?" Habiba hanuma mu je odgovorila: "Vidiš onu košćelu što je probila krov i sprat tekije, pa tekija samo što se ne sruši. Ako moreš da je popraviš…Išla sam i moljakala po Mostaru, niko neće da nam pomogne. Nije to zbog nas, nama ne treba, nego zbog tekije. Nje mi je najviše žao. Ja da imam, ja bih je sama popravila, ali nemam. I znaš šta još, druže Tito, ovom hotelu nije nikakvo mjesto ovdje uz tekiju. Morate ga rušiti. Gdje će hotel uz tekiju!" Tito je obećao da će se hotel srušiti i tekija popraviti, ali kako je on otišao nazad u Beograd, Džemal Bijedić, Čedo Kapor, Đuro Pucar i još neki, koji su tada bili tu i primili k znanju da se izvrši Titova naredba, pravili su se da nisu dobro razumjeli. "Sjećam se dobro kao djete da smo viđali radnike, evo tu uz zidine tekije i da su oni nastavili raditi poslije te posjete. Moja majka rahmetli nije odustajala od svog nauma, da se hotel sruši i tekija popravi. Otisla je u Beograd kod nekih poznanika i tri dana tražila način da dopre do Tita. Treći dan je uspijela i rekla mu je da ga niko nije poslušao, nego da oni i dalje grade hotel, samo što nisu krov završili, a ni tekiju niko nije počeo da popravlja. Ja ne znam šta je prije došlo u Mostar, ili moja majka koja se dovezla helikopterom iz Beograda ili depeša da se mora uraditi onako kako je naređeno. Stvarno, hotel se ubrzo nakon tog dogadjaja porušio i gradilište očistilo, tekija je popravljena onako kako je majka htjela, a nas, koji smo živjeli u njoj, lokalni političari su istjerali na ulicu. Nije nam bilo žao. Mi smo se snašli. Samo nam je bilo važno da se tekija sačuva," prepričao nam je ovaj nepoznati detalj iz nase istorije, Alija Drljević, čovjek koji se posljednji rodio zadnje ratne godine, ‘45. baš tu, u blagajskoj tekiji. "Ovo je najljepše mjesto za odmor. Najviše volim doći ovdje i popiti kahvu. Odem odavde preporođen. Jedino što me boli, jeste ono (pogledom nam tužno pokazuje na bazar). Svugdje sam po svijetu išao u obilazak svetih mijesta i bogomolja, ali nigdje nisam sreo da se i u jednoj od njih prodavaju suveniri. Ovom trgovinom se kvari ugled tekije. Zar se nije moglo negdje pred ulazom napraviti neki kiosk, a ovo ovdje osloboditi od dunjaluka. Nije to za to. Sjećam se ja da mi ponekad nismo mogli spavati od nekih čudnih zvukova, koji su nam dolazili iz gornjih odaja. Nama se činilo da neko sve baca lopatom pijeska, i mi izadjemo gore, a ono sve mirno. To nam se dešavalo kad bi zaboravili pripremiti vodu za abdest i perškir u turbetu. Ljudi ne vjeruju da se na ovom mjestu dešavaju neke stvari, ali ja čvrsto vjerujem u to, jer sam se rodio tu, živio sam tu, bio prisutan kada je nešto tako bilo. Isto kao što ljudi ne vjeruju da je turbe Sari Saltuka prazno. Ljudi su mu podigli mekam iz poštovanja. Njega je svako vidio u haljinama i na konju kako prolazi kroz Blagaj i odlazi do tekije. Tada je još bila neka koliba, a kasnije se napravila tekija. Te iste haljine i konja, ljudi su našli na obali Bune ispred tekije, a tijelo Sari Saltuka nikad niko nije našao. Bila su to drugačija vremena. Moj otac je ovdje u blizini imao mlinicu i bilo mu je žao da tekija propada jer je tada nije niko održavao pa je preuzeo tu brigu na sebe. Mi smo od 1925. čuvali i održavali tekiju. Sve dok nas nisu izbacili lokalni političari," prisjeća se Alija tih lijepih uspomena koje nosi njegova porodica. Pokazuje nam na onu sablju i buzdovan koji vise na prednjem zidu tekije i govori nam da je ono samo loša kopija. Original je nestao poslije njihovog istjerivanja iz tekije, baš kao i derviševa čoha, te još neke autentične tekijske stvari. Blago koje moramo čuvati. Ispričao nam je da se od tog prvog susreta sa Titom (a bilo ih je kasnije oko 30-tak) sjeća još i da je Tito imao nekog psa, koji je svugdje išao sa njim. Kad je Tito krenuo uz stepenice da obiđe i vidi tekiju, ugledao je turbe i vrata na turbetu otvorena. Naredio je psu da se vrati. "Ko je god došao iskazivo je dužno poštovanje prema ovom mjestu. Tekiju su obilazili mnogi političari, vjernici iz svih krajeva Jugoslavije. Godišnje je znalo dolaziti oko 400 autobusa iz Makedonije, Kosova, Sandžaka, samo da bi zijaretili tekiju. Tu se zikr uvijek održava. U tekiju su tada samo mogli ulaziti muslimani, pod abdestom, a nevjernicima je bilo omugućeno da gledaju tekiju sa one tamo terase (prstom nam je pokazo putić preko puta tekije i proširenje koje podsjeća na tu terasu). Tekija kao tekija, zna se šta joj je namjena. Uvijek je služila svojoj svrsi. Moja moja rahmetli majka je sakrivala ranjenike u drugom svjetskom ratu. Znalo ih je biti po desetoro gore na tavanu. Posebno ih je bilo mnogo kad je bila Sutjeska. Tekija ih je spasavala od neprijatelja. Nijemci su ‘56-‘57 snimali film o jednoj doktorici koja je prelazila iz Njemačke vojske u partizane. Muslimanska porodica ju je pomogala i baš zbog istine koja je prikazan u filmu "Posljednji most" (Die Letzte Brücke), te islamskog ambijenta Blagaja i Počitelja, taj film nije nikada emitiran na ondašnjoj televiziji. Marija Schell, tada njemačka najpoznatija glumica, živila je sa mojom majkom. Nije htjela ni u jedan mostarski hotel." Usput smo otkrili da je Alija otkupio ovaj film od njemačke filmske kompanije i da se on ipak prikazao na federalnoj televiziji. Da je Alija na svoju majku koja je uvijek bila u hizmetu ljudima, dokazuje njegovo dijelo i zalaganje za zajednicu. Punih 30 godina i živio i radio u inostranstvu, gdje je pored radnih sposobnosti, koje su mu omogućavale solidne prihode za život, iskazao i ljubav prema domovini. 5 godina je bio dopisnik beogradske Borbe i zagrebackog Vijesnika. Za to vrijeme je vodio i uredjivao TV- emisiju Jugoslavijo, dobar dan. Inicirao je ideju dopunske škole za jugoslovensku djecu čiji su roditelji bili na privremenom radu u Njemačkoj. Tadašnje vlasti u zemlji su mu se smijale na taj prijedlog, ali on nije odustajao i zahvaljujući njemu, mnoga djeca nisu zaboravila maternji jezik. Kada su svi odlazili iz zemlje, Alija se vratio i nesebično pomagao Armiji BiH. Baš kao i majka koja je pomagala borcima u onom ratu. Zahvaljujući derviši Habibi, tekija u Blagaju je sačuvana i očuvana, a da je to naše blago koje i mi moramo dostojanstveno čuvati, pokazuje podatak da se mnogi obogate dolazeći u nju. Neko novim poznanstvom, neko novim životnim putem, neko čak i zlatom, baš kao i jedan dječak, koji ga je pronašao u donjoj tekijskoj nepopođenoj odaji.

Razgovor sa Alijom Drljevićem u dvorištu njegove rodne kuće, Blagajske tekije.

 Izvor: http://www.sehur.net/html/modules.php?name=News&file=article&sid=83

Preuzeto sa: facebook/JasminDrljević