Putovanje vozom do centra Hercegovine
TURISTI VEĆ PREPLAVILI MOSTAR
Najposjećeniji dio Mostara je stari dio grada, te Stari most koji privlači pažnju svih koji se nađu u blizini i koji dolaze iz najudaljenijih dijelova svijeta da ga vide
Niskopodnim elektro motornim vozom krenuli smo u ugodnu vožnju do Mostara. To je prva zvanična vožnja ovim vozom organizovana u našoj zemlji. Iako voz može razviti brzinu i do 160 km/h, zbog puteva kakvi jesu u našoj zemlji, išao je oko 60 km/h. Što i ni je bilo loše, taman. Dva sata vožnje u najsavremenijem vozu koji trenutno naša zemlja ima, prošla su veoma brzo. I već smo bili tamo, u gradu sunca, zelenila, behara, koji se odlikuje ugodnom mediteranskom klimom koju karakterišu duga topla ljeta. Mostar je udaljen 60 km od mora, a u njemu i njegovoj bližoj okolici nalaze se poznati jedinstveni lokaliteti kulturno-historijskog blaga i naslijeđa, koji svjedoče o životu na ovom području još u predantičkim vremenima.
Dva dijela jednog grada
Temperatura od oko 35 stepeni, uz lagani povjetarac, dočekala nas je po izlasku iz voza u ovaj
grad pun historije. Mostar tog dana nije bio samo grad pun historije već i ljudi, uglavnom turista. Razgovori na različitim svjetskim jezicima odjekivali su starim dijelom grada, koji je i, inače, najzanimljiviji i najljepši za posjetiti. To nam je privuklo pažnju pa smo nastavili hodati osluškujući koje ćemo sve jezike čuti. Miješali su se engleski, njemački, italijanski i mnogi drugi. Hodajući kaldrmom Starog Grada, primjećujemo oduševljenje turista Starim mostom. Mislimo da nijedan nije prešao preko njega a da se nije slikao, a i kako bi kada je to most koji je simbol grada Mostara izgrađen davne 1566. godine. To je jednolučna građevina koja spaja lijevu i desnu obalu Neretve. I mi smo to učinili jer smo i taj dan bili turisti iz Sarajeva u Mostaru. Mostar je grad koji je, kako kažu, podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni. Ne znamo da li je do nas, ali mi nikakvu razliku nismo primijetili. A bili smo u oba dijela. Kako žive ljudi u jednom dijelu, tako žive i oni u drugom. A život, kažu, nije nimalo lak. Nema mnogo firmi u kojima bi omladina radila. Veliki broj ljudi živi isključivo od turizma, imaju svoje radnje sa suvenirima koje prodaju turistima. Jedan od njih je i Siniša Nibler, koji kaže kako je radnja sa suvenirima koju ima, jedino od čega ima prihode i hrani porodicu.
– Već 15 godina imam ovu radnju i radim ovdje. Kada je sezona dobra, onda imam posla i lakše je, ali kada nije, onda je veoma teško prehraniti porodicu. Svake godine je sve manje turista. U zimskom periodu veoma mali broj turista dolazi, tada nema ništa zanimljivo, tako da naša sezona traje od marta do oktobra, a poslije ništa, ističe Nibler.
Most kao tačka spajanja
Nastavljamo šetati gradom, još smo u starom dijelu i odlučujemo da sjednemo i jedemo. Sjeli smo u restoran koji je veoma blizu izrazito zelene Neretve. Naručili smo ćevape koji su koštali sedam maraka i uživali u prelijepom pogledu. Uskoro nam se za stolom pridružuju dvije djevojke. Pričaju engleski. Odlučimo da ich pitamo odakle su i da li im se sviđa Mostar. Sestre su, saznajemo, Sarah i Ruby Cabrera iz Kanade.
– Prvi put smo u Mostaru, i uopšte u Bosni i Hercegovini. Nikada niko od naših prijatelja i
poznanika nije bio ovdje, mi smo prve i mnogo nam se sviđa, najviše Stari most. Inače, došle smo u Split na odmor, ali smo odlučile doći ovdje na jednodnevni izlet, kazale su sestre Cabrera i dodale kako će preporučiti svojim prijateljima da posjete ovaj grad na prelijepoj rijeci.
Nakon što smo malo odmorili, nastavljamo šetnju gradom. Sišli smo do rijeke i posmatrali ljude koji prelaze most. Zaista nevjerovatno nam je izgledalo kako jedna građevina može spojiti ljude, kako može izazvati toliko interesovanje ljudi iz cijelog svijeta i u isto vrijeme biti toliko lijepa. Nastavljamo šetnju gradom i primjećujemo da se, izašavši iz starog dijela grada, situacija mijenja, manje je ljudi koji šetaju, ali i ljetne bašte su bile poluprazne.
Pravdamo to visokom temperaturom i činjenicom da je radni dan. Prolazeći ovim dijelom, primjećujemo da ćevapi ovdje koštaju pet maraka…
Naš radni dan je bio pri kraju, bilo je vrijeme da krenemo na Željezničku stanicu. Tamo nas je opet čekao novi voz, u kojem smo imali privilegiju da se vozimo. I opet, za dva sata bi li smo u Sarajevu, u centru Bosne, a Mostar, centar Hercegovine, ostavili smo drugim ljudima da uživaju u njemu. Uz obećanje da ćemo se vratiti.
M. PAMUK
Oslobođenje 17.06.12
