Nepoznati jubilej
Sto godina igre „Ne ljuti se čovječe“
Igra „Ne ljuti se čovječe“ izmišljena je 1912. godine u Münchenu, Njemačka. Kakav je uticaj imala ova igra na ljude u Prvom svjetskom ratu i zašto se kod igranja ove igre ljudski mozak ponaša slično kao kod seksa?
Sa ljutnjom je uvijek isto. Ako se pokazuje otvoreno, dovodi do usiljenog raspoloženja u društvu, ako se suzbija, dovodi do prevrtanja stomaka. Onaj ko se ne zna ljutiti, ne zna se ni oraspoložiti. Kako se ponašati u tako složenim nastupima osjećaja. Šta je najbolje? Ispuhati se? Jesti sam sebe iznutra? Jedan od mogućih odgovora je: Igrati! I to baš onako, kako je to bilo prije tačno stotinu godina.
Kad su prvi atletičari, 1912. godine, počeli preskakati magičnu visinu od dva metra, kad je potonuo čuveni Titanik, jedan inovator iz Bayerna u Njemačkoj, po imenu Josef Friedrich Schmidt, ponudio je društvu jednu novu igru pod nazivim „Ne ljuti se čovječe“. Ova igra vremenom je postala najpopularnija igra nacije, kako je pisao njemački „Der Spiegel“, još povodom 75. godišnjice ove igre. U početku, komplet za igru izrađivao se ručno. Nekoliko godina kasnije, igra doživljava prve modifikacija, kao igra za četiri, ili čak i za šest osoba.
Schmidt je ovom društvenom igrom kultivisao jedno neobičano, skoro neotesano, vrlo osvježavajuće radovanje tuđoj nevolji. Njemački izraz za ovaj pojam je „Schadenfreude“, kod nas zluradost ili radovanje tuđoj nevolji. Za razliku od sličnih igara, koje su prethodile igri „Ne ljuti se čobječe“, izbacivanje protivnika iz igre dovodi do ljutnje protivnika i podsmjeha suigrača. Pri tome se i u samom nazivu igre zadržalo nešto „njemačko“, jer ni u jednom drugom svjetskom jeziku ne postoji neki integrisani vokabular za osnovni pojam ove igre.
Igra „Ne ljuti se čovječe“ postala je najpopularnija u uslovima i na mjestu, gdje je radovanje tuđoj nevolji na neki način endemično. Na bojnom polju. Do početka Prvog svjetskog rata, ova igra se vrlo slabo, ili skoro nikako prodavala, a onda je Schmidt došao na ideju, da na bojno polje pošalje 3 hiljade besplatnih kompleta igre. Iz patriotizma, kako se to danas objašnjava u istoriji njegove firme. Iz ogorčenosti zbog neuspjeha na bojnom polju, vojnici su nastavili igrati ovu igru i nakon povratka kući. Bilo je to nešto kao nastavak rata, ali drugim sredstvima i u drugim uslovima. Igra je, bez puno troškova, pružala veliko zadovoljstvo. Želja za patnjom drugih, ima svoje korijene u društvenoj hijerarhiji, u feudalnom, kasnije i u kapitalističkom društvu. Radovanje tuđoj nevolji, barem je na kratko, predstavljalo osjećaj jednakosti pred sudbinom, u vrijeme, kad je i gornji sloj društva posrtao u blatu. To nije bila nije čista zloba, niti sramoćenje drugog, u bliskom je srodstvu sa zavišću, a hrana joj je nečiji osjećaj manje vrijednosti, evolucijski je vrlo važna za preživljavanje, jer pripadnost grupi, pojedinca štiti od parazita društva. Kroz osjećaj radovanja tuđoj nevolji, u mozgu se aktiviraju hormonalni procesi, slično kao kod jela, seksa ili korištenja opojnih sredstava, kako su to utvrdili istraživači sa jednog Londonskog univerziteta Društvene norme onog vremena dozvoljavale su vrlo ograničenu količinu ruganja drugome. Schmidtova igra došla je u vojno okruženje, koje, inače, ne obiluje velikim smislom za humor.
U ovoj igri, svi postaju jednaki, i roditelji i djeca, i prijatelji i neprijatelji, i gladni i siti, i vojnici i civili, i oni sa vrha i oni sa dna. Na neki način, tipično „njemačka“ igra, kako to danas objašnjavaju komentatori ove igre, postala je ventil ove nacije, stisnute imeđu pristojnosti i urednosti.
Mora se napomenuti da se i u današnjoj mnogo liberalnijoj stvarnosti, godišnje u Njemačkoj proda preko 100 hiljada šarenih kartona sa figuricama i kockicama. U suštini, tokom proteklog vijeka, u igri se ništa nije izmijenilo. Od prvog proizvedenog kompleta, pravila igre ostala su vrlo jednostavna i nepromjenjena. Kartonska podloga sa poljima, u estetskom pogledu vrlo primitivna, drvene, ili plastične figurice, raznih boja, i naravno kockice. U vremenu kompjuterizacije, danas se ova igra nudi u formi kompjuterske igrice.
Kako je igra bivala prihvaćana širom svijeta, dobijala je imena prilagođena lokalnim uslovima.
Francuzi je nazivaju „Ne čini ništa od toga“, Amerikanci „Frustracija“, a Poljaci „Kineska“. Kod nas ima isto ime kao i u Njemačkoj. Danas se izvode razne varijacije ove igre. Igra se pod vodom, mjeri se dužina vremena igre. Zabilježena je partija, koja je trajala punih 136 sati. Igra se vani, na velikim poljima, sa živim figurama. U nekim zemljama ,čak se igraju i državna prtvenstva.
Komplet „Ne ljuti se čovječe“ spada u inventar skoro svakog domaćinstva, nešto kao “narodna kultura“. U povodu stote godišnjice ove igre, u Njemačkoj je objavljena čak i poštanska markica, sa motivom iz igre, u kojoj se dvojica igrača smiju, a treći se ljuti. Tabla i figurice lete zrakom, igra je završena.
U svakom slučaju, da nije igre „Čovječe ne ljuti se“, u današnjim uslovima, mnogi ne bi imali prilike za radovanje.
(izvor:taz)
Priredio: Smail Špago
NovaSloboda.ba
