Iz Exetera u Engleskoj, Kišama u Mostaru

Pozdrav Miše Marića njegovim Kapljicama, kako ih on od milja zove:

 

Dragi moji,

 

U jedno lijepo davno moj zlatoust brat Mika Antić, onaj što je iz školske lektire svraćao na probe “Kiša” da vam pokloni “Plavi čuperak” s posvetom, pričao mi kako ima dvojnika. Koji pere ruke njegovom rakijom, ima ključ od njegovog ateljea, petlja s njegovim plavušama, kupuje sladoled njegovoj djeci… Govorih mu: “Šta će ti, burazere, dvojnik, ja i s ovim jednim Mišom Marićem na živoj sam muci, taman posla da još i s duplikatom kuburim, previše je”. Silne su godine od tad protekle našom i njegovom Neretvom, evo pišem retke nezaborava i ljubavi. Sretan što ovaj dedo u Robinzoniji bdije nad Unukom Bellom koja u slast duda svoj treći mjesec, malo pjače malo guguće; pozne sate života čini mi vedrim i vrijednim. I odjednom mi žao što nemam dvojnika – minulog čika Mišu koji bi vam ovo pismo uživo izgovorio. Jer većeg i ljepšeg čovječanstva od porodice, vas i prijatelja nisam imao, niti mi je trebalo. Sjećam se, evo, kako vas počesto gnjavih pridikom: “Uopšte me ne interesuje u kakve ćete pjevače, nego u kakve ćete ljude izrasti”. Na probama i scenama omicao se pokoji falš, sad čujem kako svoje i porodične živote pjevate s talentom bulbula što me budio iz bašče kraj Radobolje i svaki tren iz 19 godina koji uštinuh od drugih dragih i podijelih s vama, vrijedilo je. Otud želim reći: hvala, činili ste i činite me sretnim i ponosnim…

 

Iz prijava koje mi je Šole poslao vidim da ste večeras s porodicama i prijateljima. Vaše sretne izabranike i izabranice, dijelom ne poznajem. Ne znam, recimo, kako su stali sa sluhom, bi li prošli audiciju kod Josipa, Baće, Dijane, Vlahe… Ali sam siguran da im razboritosti i ukusa ne manjka, toga nikako.,, Vaše zlatno potomstvo, Kapljice Kapljica – tek poneku mi se posrećilo sresti. Liče mi na vas i zato ih niko ne treba gnjaviti onom o odrastanju – sami će oni to… I njih, večeras, želim pozdraviti s dubokim, srčanim reveransom… Pa prijatelje koji su s vama. Iz kojih sam prepisivao ono što smo pjevali. Zahvalan što nisu zaboravili ni pjesmu ni njene pjevače. Šta bi vrijedilo da smo bili Ansambl sav od onakvih slavuja kraj Radobolje, da smo pjevali u gluvo uvo i gluvu dušu…? I sve naše daleke, opravdano odsutne, i njih pozdravljam. One iza visokih brda i nepreglednih, dubokih okeana… A poklanjam se zamaklim s onu stranu Modre rijeke.. Aidi, Ameli, Slaviši, Futi, Cakanu, Salihu, Đaniju, Davoru, Denisu, Fricu… Za njih ne treba minutu ćutati, nego vječnost pjevati. U tim pjesmama ih ima kao u baščama iza toplog zida “Mostarske majke”, gdje se ljube dva behara….

Malo sam oduljio, jel te? Teško mi se, bar i nakratko, rastati od vas. Da vam ne bih harao dragocijeno vrijeme druženja još samo ovo, mada znate napamet, redovno sam tako odjavljivao i vas i sebe:

Sretna vam Nova godina! Znam, rano je, al’ nije važno. Važno je da upamtite ko vam je prvi čestitao…

Volim vas, kao uvijek,

 

Mišo

 

 

Komentariši