.
.
Za mostaronostalgičare i sve one koji su rasli i odrastali sa Mostarskim kišama, za podsjećanje neke od pjesama, koje je napisao osnivač Mišo Marić, koji sada tihunja u kišovitom Exeteru u Engleskoj.
.
.
Štafeta
Kada se moje srce probudi,
U maju ruža procvjeta,
Nek’ ga ponese milion ljudi,
Nek’ moje srce bude štafeta.
Milion srca zemljom kad krene,
Neka k'o toplo jato hita,
U tome jatu i dio mene
Neka sad krene do druga Tita.
Srce moje i srce tvoje
U toj štafeti nek’ se spoje.
Milion srca kad se spoji,
Stoje to veliko, ljudi moji.
I neka srce Njemu kaže
Da rastu djeca k'o mlada žita,
K'o mlade šume, k'o moćne straže
U zemlji Sunca i druga Tita.
———————–
Februarska
Sloboda stiže, na bijelom konju,
sa njom u stroju ljubav korača,
vraća se pjesma u Mahalu donju,
veliko sunce jugu se vraća.
Sloboda stiže na kraju zime,
procvaće bajam i biće ljeto,
i dan će dobit crveno ime,
ko Mostar toplo, ko život sveto.
Februari toplo dišu,
u pticama iznad vode, š
to po nebu krilom
pišu ime sunca i slobode.
———–
Mostarska mati
Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.
Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive,
došli bi jači od zaborava,
iz neke strašne ofanzive.
Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeća svoga Mostara,
u bašte iza toploga zida,
gdje se ljube dva behara.
Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati…
Mišo Marić
