Felix Sturm
I bokseri znaju zaplakati
Već deset sedmica Felix Sturm se nalazi u intenzivnom treningu. Svakodnevno prolije potoke znoja u njegovom trening centru, na Bonner Wallu, u Kölnu.
Za meč u subotu uveče u Oberhausenu (22,15 sati), protiv Danilea Gealea, Felix Sturm želi biti jači i spremniji nego ikada do sada. Nekoliko dana uoči meča Felix je dao intervju za njemački Express.
Još je nekoliko dana je do meča za protiv Daniela Gealea. Šta radite ovih dana, uoči meča?
– Trudim se da ostanem što opušteniji. Ne smijem dozvoliti da me uhvati nervoza iz mog okruženja. Svi znaju da je ovo do sada najveća borba u mom životu. Svi znaju šta mi ovaj meč znači.
Da li Vam je ovaj meč važniji od onog 2005. protiv Oscara de la Hoye?
– Sigurno. Sada su mi 33 godine i ne se mogu vječno osvrtati na taj meč. Sada dolazi novi vrhunac moje karijere. Ja sam vrlo opušten i miran.
Da li to isto tako vide i u vašoj porodici?
– Moj otac je uvijek prisutan na mojim mečevima. A moj mali sin Mahir, još ne. Pokušavam, koliko je to moguće, moju suprugu držati što dalje od boksa. Ona ima dosta obaveza prema našem sinu, a zna koliko mi ovaj sport leži na srcu, koliko ga volim. Ali, one večeri, kad imam meč, ona je uz ring, moj otac takođe. Ja činim sve, kako najbolje znam, da izbjegnemo bilo kakva uzbuđenja.
Kako vam izgleda, kad poslije meča stojite na ringu i očekujete sudijsku odluku?
– To je isto kao kad u školi očekujete da nastavnik donese pregledane pismene. Zbog toga je jedan K.O. uvijek najbolji. Tada ne morate misliti kakva će biti odluka. Ali, ponekad, kod tijesnih odluka, kao naprimjer 115:113, ili 115:114, to često zavisi samo od sudije u ringu. Naravno, u takvim situacijama uvijek postoji izvjesna doza treme. Onaj ko nije bio bokser, teško može razumjeti tu situaciju. Tih nekoliko sekundi uoči odluke, ponekad su duge kao dan, dok se ne saopšti rezultat.
Bokseri su tvrdi momci. Sjećate li se kad ste zadnji put zaplakali?
– Naravno, sjećam se toga. Nisam ni ja od kamena. Vjerujem da košarkaši ili fudbaleri moraju puno više sakrivati emocije od nas boksera. Oni moraju biti tvrdokorni. Bokseri imaju tri meča u godini, onda su slobodni. Mogu uzeti odstojanje i od medija i od promi svijeta. To je velika prednost. Nikad se ne bih mijenjao sa jednim fudbalerom. Mog prijatelja Podolskog često napadaju.
Zašto?
– Vidim kako je život fudbalera pun stresa. Stalno su na putovanjima. Očekivanja od njih su strašno velika. Uzmimo baš Podolskog. Arsenal je nedavno odigrao 0:0 protiv Sunderlanda. To, niti je poraz niti propast svijeta. Ali, na njega je odmah bila okrenuta oštrica kritike. Momak je odigrao toliko dobrih utakmica i za Njemačku, i za FC Köln, i za FC Bayern. Fudbaleri su, takođe, ljudi, koji ne mogu svaki dan, na svakoj utakmici igrati dobro. A stalno su pod prismotrom. Zbog toga mi je drago što nisam fudbaler.
Da li vam je Amerika još uvijek cilj?
– Amerika mi je cilj, zasigurno. Ako dođe dobra ponuda, da boksujem protiv nekog velikog šampiona, vrlo rado ću otići u Las Vegas, New York ili Los Angeles, i boriti se tamo. Ali, to su, Irak, samo snovi. Snovi se često znaju i rasprsnuti. Sada računam samo na ovu odbranu titule 1. septembra. U to sam sve uložio. Razmišljao sam ovog puta vrlo puno, kao nikad do sada. Ja sam fleksibilan, brz i eksplozivan.
Da li noć uoči meča možete spavati?
– Naravno, ne spavam baš tako opušteno, kao inače. Čovjek, ipak, mora malo i razmišljati, pošteno rečeno. Ali, sve u svemu, mogu dobro spavati. Ponekad mi se desi da se na dan meča probudim tek oko podne.
Ko vam donosi sreću?
– Moj sin. On je moja velika motivacija, on mi donosi sreću. Zbog toga marširam naprijed i dajem sve od sebe.
(express.de)
Priredio: Smail Špago
NovaSloboda.ba
http://www.novasloboda.ba/clanak/citaj/23696/felix-sturm-i-bokseri-znaju-zaplakati