Đe si klaso?

preneseno sa portala "Nova Sloboda"

Na putu u EU

Đe si klaso?

Piše: Prof. dr. Vjekoslav Domljan
„Mi iz tonuće srednje klase možemo potonuti bez daljnjih batrganja u radničku klasu gdje pripadamo, i kad stignemo tu, neće biti grozno kao što smo se plašili, jer, na koncu konaca, nemamo što izgubiti.” (George Orwell) Za bh. društvo općenito se smatra da je društvo bošnjačkih, hrvatskih i srpskih etno religioznih skupina. Pogrešno, jer je bh. društvo, puno više od toga. Ono je, kao i svako društvo, sastavljno od skupina koje imaju više identiteta. Etno regliozni identitet je samo jedan od mogućih identiteta koje pojedinac ima. On ili ona pripadaju urbanim ili ruralnim skupinama, skupinama radno neaktivnih i radno aktivnih (pa u okviru toga podskupinama zaposlenih ili nezaposlenih), skupinama muškaraca i žena, skupini neobrazovanih i obrazovanih, skupinama upravljačke i upravljane klase itd.  

Kad se sagleda kakve skupine pojedinaca u BiH postoje, može se napraviti profil bh. društva. Ono je ruralno, tradicionalno, neaktivno, nezaposleno, neobrazovano, neinovativno, nekonkurentno, nekreativno, korupcijsko, moralno zapušteno i slično. Kao takvo pripada jednoj maloj skupini europskih naroda koji nemaju visok dohodak po stanovniku (Srbija, Kosovo, Albanija, Makedonija, Moldavija i Ukrajina). Razvidno je, sve zemlje Zapadnog Balkana, ako se izuzmu Moldavija i Ukrajina. Dakle, pripada periferiji Zapadnog Balkana.

Bh. društvo je ruralno stoga što šest od deset pojedinaca živi na selu. Tradicionalno je (i) stoga što skoro dvije trećine (preciznije, 62,0 %) neaktivnog stanovništva čine žene (koje broje 0.9 miliona osoba), od kojih su preko 2/3 s osnovnom ili nepotpunom osnovnom naobrazbom (preciznije, 68,5%). Svega devet od sto radno sposobnih osoba ima nadsrednjoškolsku naobrazbu (viša škola, fakultet, magisterij ili doktorat), dakle oko 225,000 osoba. Dakle, jedva 10.tak posto bh. građana uopće razumije ovakve tekstove.

Bh. društvo je neaktivno stoga što neaktivno stanovništvo (oni koji nisu zaposleni niti stvarno traže zaposlenje) čini više od polovice radno sposobnog stanovništva. Od 2.6 milijuna osoba, neaktivno stanovništvo čini 1.4 milijuna. Veličina aktivnog stanovništa (kojega čine zaposleni i stvarno nezaposleni tj. oni koji stvarno traže posao) iznosi 1.2 milijuna osoba.

Zaposlenost bh. društva je jako mala. Stopa zaposlenosti iznosi svega 39,6 %. Iako tvrdimo da je stopa zaposlenosti jako mala (ni 40 %), dajemo najveću (i, držimo, najtočniju) veličinu te stope koju je itko u BiH dao. Primjerice, prema anketama radne snage, koju provede bh. agencije za statistiku, i koja uzima u obzir zaposlenost „crne“ i „sive“ ekonomije, stopa zaposlenosti iznosi 31, 9 %, oko petine veće od administrativne stope zaposlenosti.

To znači da je zaposleno tek 40 od 100 radnosposobnih osoba. Od ukupnog broja zaposlenih, koji ne dostiže ni 0.9 milijuna, skoro dvije trećine su muškarci a nešto preko trećine žene (37 %). I po ovome se vidi koliko je bh. društvo tradicionalno. Od četiri radno sposobne žene, manje od jedne je zaposlena. Odnosno, od 100 radno sposobnih žena, zaposleno ih je 23.

Sad se postavlja važno pitanje: može li tih, prema našoj procjeni, 80.tak tisuća formalno obrazovanih uposlenika u poslovnom sektoru zemlje voditi bh. društvo u reforme i u EU? I ko su oni koje bi oni mogli povesti tamo? To su, uglavnom, (i) neaktivne žene (kućanice), (ii) umirovljenici (treba imati u vidu da je, prema nekim ocjenama, 1/3 umirovljenika mlađa od 65 godina, što znači da među njima ima dosta onih koji mogu još uvijek dobro povući, ali ih društvo plaća da ne vuku, na račun onih koji stvarno vuku), i (iii) ‘prikačenici’ na javni sektor. Ovi ‘prikačenici’ na javne jasle se sastoje od : (i) uposlenika, (ii) veterana te od (iii) simpatizera i žrtava, stvarnih i utvarnih, tih veterana. Uposlenika ove vrste bi moglo biti oko 250,000. I to: 70,000 u javnoj upravi, 60,000 u obrazovanju, 50,000 u zdravstvu, 20,000 u socijalnim službama te 50,000 onih u tzv. javnim kompanijama poput elektroprivreda, vodoprivreda i ostalih (uj)eda, telekoma itd. To ukupno iznosi preko trećine onih koji su administrativno registrirani kao zaposleni. To su dakle glavni društveni slojevi kolone za put u EU i njihove vođi. Dokle BiH može dogurati na svom EU putu ako joj je glavni motor na tom putu javni sektor? A dopunski „crna ekonomija“.

Svako društvo imaju neki srednji segment ali ne i srednju klasu. Da bi društvo imalo srednju klasu, mora imati veliku socijalnu grupu čiji članovi osjećaju da se kvalitet njihova života popravlja. Oni se trebaju ogledati u rastućem broju vlasnika kuća/stanova, dionica, obveznica itd. Ključ srednje klase je kretanje naviše jednog širokog društvenog sloja. Biti član srednje klase nije samo socijalna pozicija. To je i identitet. U demokratskim društvima, srednja klasa je nacija u užem smislu riječi.

Najveći protivnik srednjoj klasi u BiH su etno-karteli. Ako se ima u vidu gore opisani karakter bh. društvo (tradicionalan, neuk, neaktivan i moralno zapušten svijet), jasno je da se pod kišobranom etno-kartela mogu okupljaju samo socijalne grupe koje traže sigurnost i koru kruha. A to im u ovom postratnom i tranzicijskom dobu nude etno-karteli.

Kako uspostaviti srednju klasu? Ona može nastati na putu od etnopolisa do entropolisa, razaranjem etnokartelnog kapitalizma i nastankom poduzetničkog kapitalizma. Nakon što je prošla merkantilizaciju ekonomskog i društvenog života, BiH je potrebno da se oslobodi rentijera, kao što se Europa oslobađala feudalaca kad je počela graditi kapitalizam. BiH treba poduzetnička inicijativa. Ona je u onom stanju u kojem je bila Francuska u doba Luja IV, kad je Jean Baptiste Colbert (1619-83) bio ministar financija. Kolbertizam je toliko potkopao razvoj zemlje donošenjem brojnih kontraproduktivnih propisa da ne čudi što je trgovac Gournay na Colbertov upit „što učiniti da vas se pomogne“ (Que faut-il fair pour vous aider) odgovorio „laissez nous faire („okanite nas se“).

Izraz laisser faire će postati udarni slogan jednog novog doba, koje će trajati sve do potkraj 1920.tih. Stanje s poslovnim okruženjem u BiH je, prema ocjeni Svjetske banke, takvo da poduzetnice i poduzetnici moraju kazati „okanite nas se“. Najbolje što sadašnja vlast može učiniti za njih je da prestane s administrativno-institucionalom dijarejom i da se povuče iz ekonomije. To je i u interesu vlastodržaca. Veći i rastući dohodak omogućava veće i rastuće porezne prihode. No, problem je što etno-karteli ne poznaju logiku Lafferove krive. Oni, zarad ostanka na vlasti, narod okreću čudesima. Onozemaljskim, pa omogućavaju izgradnju vjerskih objekta za folklorne vjerenike, i ovozemaljske, pa im otvaraju kladionice.

Kladionice i drugi objekti „crne ekonomije“ postaju najdinamičniji motor bh. ekonomije. A da takva ekonomija ne vodi u EU, nego u balkanska bespuća, zna se.

No, narod ne zna.

Zar je to društvo za čovjeka?

 

Komentariši