Velež je žrtva vremena
Napisao Rijad Durkic
Postoje fudbalski klubovi koji budu pa ih više nema ili ih ima na način i u mjeri koja nije slična njihovom ranijem stanju, onom koje bi dokoni hroničari imenovali kao zlatno doba. Moskovski Torpedo šesdesetih i sedamdesetih godina bio je zvijezda ruskog fudbala. Osvajao je naslove, igrao moderno, avangardno, uvodio novosti u svjetski fudbal. Trajalo je to par desetljeća dok ga postsovjetska tranzicija nije utišala, a najezde novih oligarha u fudbal nisu otjerala u drugu ligu. Još je svježija priča o nekad velikom njemačkom Karlsruher SC, fudbalskom gigantu s periferije koji je do sredine devedesetih ponosno koračao bundesligaškim i europskim stadionima, a svijetu podario mnoge istinske legende ovoga sporta, između ostalih i Olivera Kahna i Mehmet Scholla. KSC sad pluta po sivoj pučini neugledne 3. Lige. Ne treba ni navoditi brojne primjere sunovrata nekad velikih klubova po Engleskoj i Škotskoj.
Svega ovoga i još podosta drugog sličnog ima i u priči o mostarskoj fudbalskoj relikviji kojoj neko prije skoro sto godina dade ime Velež. Zarobljen u sumornoj sadašnjosti podjeljenog i opustošenog grada, Velež proživljava teške godine, a ni po čemu osim po dresu i imenu ne podsjeća na onaj klub koji je ulazio u oči i dušu ljubitelja fudbala širom bivše države, a i dalje.
Velež je nastao na radničkoj ideji, a jugoslovensku slavu i svjetsko ime stekao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća nošen snagom tada vrlo jake mostarske privrede. Svima je znano da su oba ta Veležova sudbonosna elementa danas u gorem stanju nego je sam klub. Bez svoja dva glavna motora, uveliko smanjene teritorije djelovanja, Velež je ostao nasukan na sprud sivila i osrednjosti jedne od najopskurnijih i najjadnijih fudbalskih liga u Evropi.
Gradski klubovi obično nose sudbinu svoga grada, Velež nije izuzetak. Mostar je podjeljen grad, a iako nemam tačne statističke podatke vjerovatno je i grad koji je uz ratna razaranja, preživio i najveći odljev kadrova. Iz Mostara ljudi i danas odlaze. Istočna strana Mostara realno ne izgleda bolje nego njen premijerligaš. Zapuštena, kadrovski obezglavljena, infrastrukturno zaostala, urbanistički unakažena, industrijski nulirana, moralno unazađena, sva je po svemu dovoljno „snažna“ da ne može da iznese jači projekat od današnjeg Veleža. Šta je u Veležovom okruženju bolje i jače nego je on sam?! Sudbini kluba još više pridonosi i globalno bh (bez)zakonje koje samo po sebi destimuliše pozitivne akcije, a motiviše kriminal i korupciju.
Neki dan mi je profesor Esad Bajtal objašnjavao zašto je nemoguće danas napraviti neku novu sevdalinku. Moguće je dovesti vrhunske autore i izvođače, ali je nemoguće stvoriti okruženje u kojoj je sevdalinka nastajala, te čeršije iz prošlih vremena, vrijeme zabranjenih ljubavi, ugovorenih brakova, adete tog doba. Isto je i s Veležom. Pošto je nepovratno nestalo ono što ga je činilo velikim i jakim, današnji Velež osuđen je da bude blijeda kopija sjećanja na prošla vremena.
Za ponovni uzlet potrebno je pravo, veliko čudo. Čudo u vidu redefiniranja uloge Veleža u današnjem društvu, te izgradnji kluba po zahtjevima modernog fudbala, savremene organizacije, tržišnog i transparentnog poslovanja. Takvo nešto danas kod nas ipak nije realno očekivati, jer na sceni nema snaga koje to mogu izvesti, a ni okruženja u kom se to može desiti.
(objavljeno na tacno.net)
