(Tekst je napisao Mišo Marić, preuzet je sa "Mostarskog Behara", broj 113, a izvorno je objavljen na "Bosanskoj pošti" oktobar 2012.)
.
Mostarsko šminkanje mrtvaca
Mišo Marić: Mostarsko šminkanje mrtvaca
.
(na slici Robert Jandrić)
Jesen u Mostaru. Dijaspora se sa rodnih vratila na prisilne adrese, osvježile žuđene kiše i Treći Antifa Fest. Moderator, Robert Jandrić, rođen ‘77. u Travniku, tokom rata antiratni i antifašistički aktivista, član punk benda Unutrašnja emigracija, organizator velikih i malih muzičkih festivala, radio novinar a posljednje 3 godine urednik društveno angažovanog web portala abrasmedia.info – medijski projekat OKC Abrašević, kaže:
– Okupilo se oko 5 stotina mladih antifašista iz Mostara, BiH, bivše Jugoslavije i Evrope. Najposjećeniji su bili koncerti, ali nije zanemariv ni broj mladih prisutnih na javnoj tribini “Odnos Grada Mostara prema antifašističkom nasljeđu”. Ovo je posebno važno jer u nastavnom planu i programu naših škola gotovo da i nema govora o NOB-i i antifašističkom pokretu. Mnogi od njih su antifašističke vrijednosti upoznali upravo kroz djelovanje Antifa Mostar. Naš fest je postao značajan ne samo za Mostar, u kojem je i dalje svaka inicijativa koja okuplja a ne dijeli ljude od izuzetnog značaja, već i za BiH i regiju kao rijetka prilika za okupljanje, povezivanje, razmjenu mišljenja, nabavku najnovije antifašističke literature…
– Šta je Antifa Mostar?
– Lokalna grupa Antifašističke akcije BiH. Moderni, samoorganizovani antifašistički pokret bh omladine koji se zalaže za socijalnu i ekonomsku ravnopravnost svih građana bez koje nema istinske demokratije, ravnopravnost naroda, nacionalnih, vjerskih, seksualnih i drugih manjina u BiH. Dakle, borimo se za sve ono što današnjoj BiH nedostaje. Nismo vezani niti za jednu političku partiju, kako nam ponekad pokušavaju podvaliti. U našem djelovanju sarađujemo sa aktivističkim organizacijama i pokretima iz cijele BiH.
– Po logici: reakcija ste na fašizam, dakle to zlo postoji. Ko ga čini u Mostaru?
– Teško je odgovoriti, a ne završiti na sudu. Ako fašizam postavimo u širem kontekstu od istorijskog, dakle kao sistem, ideologiju i praksu institucionalizirane diskriminacije prema “nepoželjnim” društvenim grupama do fizičkog istrebljenja, onda se s pravom mogu povući paralele sa nedavnom prošloću, pa i sadašnjošću Mostara. U Mostaru djeca različitih nacionalnosti i danas idu u odvojene škole i uče po različitim nastavnim planovima i programima, na “različitim jezicima”. Što je moderni apartheid čija je svrha fizičko odvajanje djece, regrutovanje nove “nacionalno svjesne” mladosti koja će nas braniti od pomahnitalih komšija i rodbine. Ulice u gradu nose imena fašističkih zločinaca Mile Budaka, Jure Francetića, Vokića i Lorkovića… Djeca koja nastavu pohađaju po hrvatskom nastavnom planu i programu o Budaku uče isključivo kao o književniku. Sve ovo je rezultat 20-godišnjeg upravljanja Mostarom od strane HDZ-a i SDA. Huliganske grupe, pojedine neoustaški/neohandžarski/ nastrojene koje mrze i napadaju sve koji se ne uklapaju u njihov izopačeni “sistem vrijednosti”, kakvi postoje u Mostaru i BiH, nikog da čude ali bi sve skupa itekako trebalo zabrinuti pitanje: gdje nam je budućnost? U takvoj sredini i situaciji nazvati Antifa Mostar “zločestom inicijativom”, kao što je to uradio gradonačelnik Bešlić, u najmanju ruku je neodgovorno. Njegovi česti medijski napadi na SABNOR i Antifa Mostar, a zatvaranje očiju pred stotinama huškačkih, neonacističkih i neoustaških grafita u Mostaru, govore o otvorenoj anti-antifašističkoj orjentaciji gradonačelnika i političke stranke iz koje dolazi. Govori ef. Smajkića kako je Mostar Bošnjački grad, te kako “neki ovdje slave Dan pobjede nad fašizmom” (odnosi se na Antifa), “a on još nije pobijeđen” (ima ga, naravno, u Srbiji, Hrvatskoj, samo ne među Bošnjacima), svjedoče o sličnom trendu među bošnjačkim nacionalistima. Govorim o stanju u Mostaru i federalnoj BiH, neočetništvo u RS se podrazumijeva. Svima im je antifašizam trn u oku.
– Sjećam se fotografija iz 14. februara ’45. Prvi dan slobode plaćene životima i preko 700 Mostaraca. Na ratom ranjenoj Musali u razdraganom kolu oslobodioci i oslobođeni. Dedo, Mostarac komentarisao: “Nikad jebenijeg vakta i veće sreće”. Gdje su potomci i jednih i drugih?
– Partizani, antifašisti su pobijedili fašiste i nacional-šoviniste. Zahvaljujući toj pobjedi njihovi nasljednici su obnovili i izgradili teško razrušenu zemlju i teško narušene odnose među narodima. Nasljednici njihovih protivnika su ‘92. u BiH pobijedili antifašiste, a do ‘95. etnički očistili teritorije i uništili što se uništiti dalo. Destrukcija svega što su prethodne generacije antifašističkom borbom, solidarnošću i zajedničkim radom stvorile, traje i danas. Građani su prezasićeni politikom i preokupirani najosnovnijim egzistencijalnim potrebama. Ljudi koji sakupljaju čikove po parkovima, traže hranu po kontejnerima, starci koji na ulici mole novac za lijekove, oni koji preko oglasa na prodaju nude bubreg sa jedne strane, i prostrane hacijende, luksuzna vozila, školovanje djece na prestižnim svjetskim univerzitetima sa druge je slika današnjeg Mostara i BiH.
– To zovu tranzicija. Uglađena riječ za 20 godina sapiranja krvi s ruku i legalizaciju pljačke. Kako sve to doživljavaš i vidiš li gdje izlaz?
– Dok mi od mira vodimo jalove rasprave o karakteru rata; da li je u pitanju bila agresija ili građanski (bila je agresija jer su trupe međunarodno priznatih SRJ i RH ratovale na tlu BiH, a bio je i građanski, u ovom slučaju bolje reći bratoubilački rat, jer su bar devedeset posto učesnika i žrtava rata bili građani BiH, dojučerašnje komšije, kolege, prijatelji, rođaci), zaboravljamo jednu važnu, ako ne i najvažniju stvar. Šta je istinski rezultat rata, šta se promijenilo, ko je pobijedio? I dalje živimo u jednoj zemlji, BiH, pa kakva god da je. Niko nikoga nije uspio fizički istrijebiti, dakle nije ni to. Jedino što se suštinski promijenilo je vlasništvo nad nekada duštvenom (narodnom) imovinom. U jeku rata su promijenili strukturu vlasništva iz društvenog u državno da bi ga poslije rata privatizovali, rasparčali, rasprodali, uništili. Naomi Klein to naziva “doktrina šoka”. Ljudi su se trudili sačuvati živu glavu; ko je u sred rata mogao braniti pravo na imovinu? Dakle mi, građani, bez obzira na naciju, pol i vjeroispovijest smo izgubili, a domaći i strani ratni profiteri i tajkuni su pobijedili.
– Da se vratimo Mostaru. Čujem da se uredio Španski trg, ugošćen španski kralj, otvorena nova zgrada Gradske vijećnice, robna kuća sa 6 hiljada artikala i najveći shoping centar u regiji na 99 hiljada m²…Hiljadu salameta. Što sve neodoljivo asocira na scenu u “Kumu” kad Don Vito Korleone traži da se našminka gangsterskim kuršumima izrešetano lice najstarijeg mu sina, Santina, da ga mati ne vidi unakaženog. Pa svi salameti odjednom liče na šminkanje mrtvaca. Da li je Mostar živ ili u hropcu s dijagnozom akutnog fašizma?
– Mostar je, nakon teške nesreće, već 18 godina u komi. U početku je svima bilo drago da je uopšte preživio, ali su se s vremenom navikli na komatozno stanje, pa su polako digli ruke od njega. I dalje se u životu održava pomoću (međunarodnog) aparata. Obzirom da ne vjerujem u šok terapiju, predstoji nam dug proces osvještavanja i aktiviranja mladih. Potrebno je ujedinjavati snage, organizacije i pokrete koji dijele srodne principe a sitne razlike, lične ambicije, strah i kolebljivost ostaviti iza nas. Moramo shvatiti da su nam već oteli 20 godina života, posao, imovinu, pravo na obrazovanje, penziju, medicinsku njegu, a da će nam, sudeći po razvoju događaja, pokušati oteti i sljedećih 100 ako ih na vrijeme ne zaustavimo. Treba nam solidarnost, upornost i bolja organizacija.
– Otkad je Mostara, obale nisu bile udaljenije, srušeni mostovi kao da nisu obnovljeni?
– Normalni ljudi srednje i starije generacije se nikada emotivno nisu ni razilazili. Čim su nestale fizičke barijere ovi ljudi su obnovili svoje veze. Problem podijeljenosti je više izražen kod mlade generacije. Oni ne mogu obnoviti veze jer se većina nije imala priliku upoznati i družiti sa mladima sa druge obale. Oni prvo moraju otkriti, upoznati i prihvatiti Mostar sa dvije obale i shvatiti da samo tako on može biti Grad, umjesto dvije varošice, kakav je danas. Nažalost, neprijatelji zajedništva, s obje strane, rade sve da do toga ne dođe.
– Za kraj: koliko i kako može pomoći dijaspora?
– Zahvaljujući humanitarnoj i finasijskoj pomoći dijaspore mi smo preživjeli rat i nekako preživljavamo “tranziciju”. Uprkos tome ovdje i u BiH postoji određeni animozitet prema našoj emigraciji i pojam “dijasporac” se često koristi u pogrdnom kontekstu. Po mom mišljenju dijaspora je već učinila jako mnogo ali bilo bi dobro da osim pomoći rodbini i prijateljima prepoznaju aktivne i napredne inicijative i pokrete u BiH, te ih povežu sa sličnima u zemljama gdje žive. Osim toga svaka vrsta intelektualne i finansijske pomoći je takođe dobrodošla. Dijaspora bi trebala više pažnje usmjeriti i na djelovanje ekstremno nacionalističkih i fundamentalističkih grupa u svojim redovima, čije je djelovanje usmjereno prema BiH. A i takvih ne manjka.
Bosanska Pošta, oktobar ’12.
