Adnan Ćatić u Srebrenici

 

Tišina pritiska brežuljke. Ne osjećaju se ni sunčeve zrake niti povjetarac koji obavija bijele nadgrobne spomenike. Hiljade spomenika protiv zaborava. «Pogledaj ovaj natpis» govori Adnan Ćatić (Felix Sturm), 33, i naginje se «ovaj dječak je bio samo godinu dana stariji od mene». Onda zašuti. I moli se – za žrtve Srebrenice.

 

Jedno oktobarsko jutro u Sarajevu. Susret smo dogovorili na jednoj benzinskoj pumpi na izlasku iz glavnog grada Bosne i Hercegovine. Šest sedmica nakon izgubljenog meča protiv Daniela Geala, ovaj bokser iz Kelna tankuje novu snagu na odmoru sa porodicom u njegovoj domovini.

Danas on čini ono što je već odavno želio učiniti. Konačno posjetiti mjesto, kojega se on na ringu često prisjeti, kada se bori. «Don't forget Srebrenica!» – njegovim bosanskim navijačima već odavno je poznata zastavu BiH sa ovim natpisom, koju Srturm pokazuje nakon svakog njegovog meča. U njegovom Gymu u Kelnu ova zastava visi na zidu.

Četiri tjelohranitelja su tu, ministar sigurnosti čeka u pancirnom Audiju. Kolona policije ide u najranjeniju tačku Bosne. Brzinom od 120 km/h kolona se iz Sarajeva kreće cestom. «Felix voli akciju» kaže njegov rođak Djani. Ruševine, stara sela, mistična jezera – Bosna je tako tajnovita zemlja. Čovjeka i borca Felixa, čovjek tek ovdje može razumjeti i upoznati.

Stigli smo nakon sat i po vožnje. Iz daleka su vidljivi bijeli nadgrobni spomenici. Dva imama i gradonačelnik Srebrenice već su tu, da prime promintentnog gosta. Također i predstavnici lokalne štampe. U julu 1995. ovdje se je desio najveći masakr na tlu Evrope, nakon Drugog svjetskog rata.

Paravojska srpske armije ubila je ovdje 8.372 nenaoružanih muškaraca i djece. Ovdje stacionirane snage UN-a nisu reagovale, niti su bilo šta učinile, da bi spriječili genocid nad bosanskim muslimanima. Na ulazu u Spomen obilježje, Sturm se moli, zajedno sa visokodostojnicima. A onda lagano kreću preko tla smrti.

Jedan vodič objašnjava šta se toga užasnog dana dogodilo. Sturm tačno poznaje ova zvjerstva, ali između njega i vodiča postoji neka razlika. On kaže «oni», kad govori o učinjenim djelima. Nikad nije rekao «Srbi». Zašto? «Ne bi bilo dobro stvar paušalizirati. Inače će se samo krivica računati. Radi se o tome, šta su ljudi ljudima učinili na ovom mjestu. Ja dolazim ovdje radi žrtava. I prisjetiti se, šta se desilo. Protiv zaborava. Da se ovako nešto ne bi nikad više ponovilo». Dugo smo hodali preko brežuljka.

«Kad se Felix prvi put pojavio na ringu sa zastavom sa natpisom za Srbrenicu, pitao sam ga: «Da li ti to više šteti nego koristi?» odgovorio mi je: «Ljudi su onda bili nepripremljeni, ja sam pripremljen» govori nam njegov rođak Djani, dok smo hodali.

Gradonačelnik je priredio prijem u Islamskoj zajednici Srebrenice. Tu su i lokalni političari. Posluženi smo čajem, kafom i dijet kolom. Sturm se rukovao sa svima. «Mi ne znamo kako da mu se zahvalimo, što onm, kao prominentni sportista, prenosi dalje sjećanje na Srebrenicu, govori nam ministar.

On je, isto kao i gradonačelnik, kao dječak, sasvim slučajno preživio masakr. Onda je došla jedna starija gospođa. Ona je zagrlila Sturma. To je Hatidža, koja je u Srebrenici izgubila muža i sina. Ona plače, dok uručuje Sturmu jedan ručni rad od drveta, koji slikom podsjeća na dramu Srebrenice.

Nesvhatljivi događaji desili su sde prije 17 godina. Ratni zločinac Ratko Mladić je već dugo u Den Haagu. Ali ovdje su rane još uvijek svježe, mržnja iz prošlosti, da su komšije smrtni neprijatelji, polako slabi. To je bilo jasno, kad je kolona napuštala Srebrenicu.

«Nije se desio ni jedan slučaj osvete ili odmazde za Srebrenicu», govori nam ministar. I to se čini kao čudo. Pet minuta nakon što smo napustili Srebrenicu ugledali smo izborne plakate napisane ćiriloicom.

Sturm se okrenuo i rekao: «Sada smo u Republici Srpskoj. Ovo je najkraći put za Sarajevo».

 

(izvor: Express Köln, napisao Markus Krücken)